ponedjeljak, 21. travnja 2014.

Jedna godina s jogom/ A year with yoga



Ovaj tjedan bila je prva obljetnica mene i joge. Neš ti obljetnice, znam:)
Ali meni je bitna. Nikad do sad nisam toliko kontinuirano radila nešto s tijelom. Trčala sam i brzo hodam, ali to je (bilo) periodično, a joga je prisutna svaki tjedan, najmanje dvaput.

Počela sam jer su me leđa boljela zbog uredskog života i previše sjedenja. U to vrijeme počela sam razmišljati i o jogi kako bih ojačala manje razvijene mišiće koji podupiru kralježnicu, jer multipla zna biti svakakva, i htjela sam pokriti što više opcija za back up.
Ušla mi je u život kad je frendica vidjela ponudu na Punudi dana ili tako nečemu, i odlučile smo joj dat šansu mjesec dva.
Na početku, leđa bi prestala boljeti dan poslije joge, pa se to produljilo na dva dana, i onda, nakon nekog perioda, ja sam zaboravila da bol u leđima postoji. Toga više nema.
Vrtila sam očima na ponavljanje planka svakih par minuta (plank je nešto kao sklek), a plankova ima, puno. Tijelo se inatilo, dušu sam ispuštala na matu (prostirka), neke stvari nikako nisam uspijevala izvesti.

Promjene.
Prestala sam jesti satima prije joge, i na dane kad idem vježbati, jedem bar tri, četiri sata ranije. I to mi je ok, jer je benefit sata postao važniji od hrane. A to se dotad nikad nije desilo :)
Moje tijelo, u nekim nepredvidljivim skokovima, uči i pamti i postaje gipkije i savitljivije. Vježbe balansa razvile su moju ravnotežu. Neplanirano i neočekivano, stvorila sam bicepse, prave, čvrste mišiće na rukama, noge i dupe su čvrsti i zategnuti, bolje se držim i bolje si izgledam.

Ali ono najbitnije, i pokušat ću sad ne zvučati propovjednički ni militantno, najbitnija je promjena koja se desila unutra.
Možda se neki od vas tako osjećaju oduvijek, ili su već našli neki drugi sport ili ritual koji im djeluje, ja do joge nisam. I smiješno mi je da mi fale riječi da verbaliziram precizno što želim reći, jer riječi jesu moje igračke, a ovaj put mi fale :) Najbolji bi opis bio da, otkad radim na sebi na ovaj način, kao da sam se udobnije smjestila u svom tijelu. Kao da sam ispipala unutarnje granice, sve kutke i zavoje upoznala bolje, pospremila prostor, protegnula se i udobno se smjestila. Svjesnija sam svojeg tijela. Ljepše mi je u njemu. Sprijateljili smo se, na način kao da je falila puzla da stvari sjednu na svoje mjesto, stvari kojih prije nisam ni bila svjesna.

Na satu joge, a ima lakših i manje lakših položaja, i ima vježbi kad tijelo boli, ja često ulovim samu sebe da se smiješim i ne mogu se prestati smiješiti koliko mi je dobro. Meni je bilo otkrivenje da se mogu osjećati tako dobro, na takav način, jer nikad ništa prije toga nije tako blagotvorno djelovalo.
Stvorila sam povjerenje u vlastito tijelo. Ne zavaravanje da ja mogu baš sve napraviti, ali sam svjesna da puno toga mogu napraviti i da se mogu osloniti na vlastito tijelo. Sad kad pogledam unazad, koliko sam fizički snažnija, toliko je nestalo i sumnje da nešto mogu izvesti. Puno toga ne mogu, ja sam, s godinu dana staža, još skoro pa početnica, ali znam da se može, i pitanje je dana kad ću nešto naučiti. To je divna promjena, uopće nemam otpora, nema "nema šanse da ja to izvedem, ajme past ću, složit ću se ko klada, nemam ja snage za to". Ta fina promjena preslikava se i na druge segmente života. Mirnija sam, lakše se dovedm u mirnije stanje uma kad me nešto izbaci iz takta (posao, na primjer), svjesnija sam disanja i kroz dan se prebacim na duboko disanje, i odmah vidim kako mi se tijelo opušta.
Postala sam svjesnija hrane koju jedem, mada sam prije joge počela sa svojim strogim režimom.
Postala sam svjesnija koliko je (meni) sve povezano: i hrana, i loš i dobar dan, i tijelo koje ima svoja raspoloženja, i um koji je nemiran i misli kojih ima tisuću baš kad se hoću opustiti...i naučila sam da je sve to u redu.

Nikad prije mi nije vlastito tijelo toliko pasalo, svi njegovi dijelovi koji su neodvojivi i tu su i pašu mi, i koristim ih na toliko načina. Možda je to bitno naglasiti: naučila sam koristiti svoje tijelo, kao alat, a ono sluša, i odličan je trenutak kad se pojavi harmonija i napravite s tijelom nešto što ste si zamislili, a nije prije išlo.
Ja se sad, s 35, osjećam bolje nego ikad prije. Ako tako bude išlo dalje, blago meni:)

Ne mogu vas natjerati da svi probate, niti mi je to namjera. Ali bih htjela da nađete ono što bi i vama donijelo takav mir i zadovoljstvo.

******
Last week I had a one year anniversary of doing yoga. Some anniversary, I know:)
But, I means a lot to me. This is the first time I'm continually doing something with my body. I run, and I brisk walk, but this was/is periodically, and yoga is twice/three time a week, for a year now.

I have started because my back hurt, because I have an office job, I spent quit a time in my car, and I needed some sport. Also, I was looking for a way to work up my muscles around my spine, because multiple sclerosis has many ways of showing, and I was trying to find any back up I could need  for the future.

First, my back stopped being in pain one day after yoga, it prolonged to two days, later, and one day, I remembered how long it has been I forgot about back pain. No back pain in my life any more.
There were hard days, when I was rolling my eyes because plank isn't easy. I was sweating, on my mat, and some positions I just couldn't make it.

Progress comes in unexpected periods, I can't tell how nor why I make progress, it is not logical.

Changes.
I have stopped eating hours before my yoga class. I usually eat 3-4 hours before, otherwise I can't make it. The benefit of yoga has become more important than food, and this has never happened before!
I have discovered ( I have) balance, and developed my biceps. My butt and legs are in shape.

But the most important thing, and I will try now not to sound too militant, is the change that took place inside me.
Some of you maybe already know this feeling, or you  have met it through some other sport or dance, or meditation. I haven't. It i s actually difficult finding the right words to describe it, although I 'm good with words.
The best description would be: I feel more comfortable inside my body. I feel like I have explored inner borders of my body, all secret and hidden parts, cleaned some mess I found there, and made myself more comfortable there.
The feeling of feeling good and at home. I became more aware of my body, in a way I haven't known is possible. I have more trust in my body, not blind trust I could do anything, but awareness we (me and my body) could and can do a lot. I've lost thought of "there's no way I could ever do this/ I will fall down", and this fine change is visible in other segments of my life. I've learnt to breathe deeply during the day, and when there's some difficult period (at work, just one example), I become aware how I breathe, and start breathe deeply and calmness comes.

In a yoga class, I catch myself smiling, never mind whether the position is complicated and hard or not. It is not the question of being able to make the position, it feels good either way.
I've created trust in my own body. I am so much stronger, I know how much I can handle. I've lost resistance to new things, especially in yoga. I have no or less fear of not being able to do some asana, I just wonder how am I gonna make it.

subota, 19. travnja 2014.

Zadnji o Veneciji./ The last one from Venice


Zadnji dan Venecije. Hotel je bio ugodan, izvan centra, i čim smo došle do Santa Lucie, kupile smo željezničke karte do Trsta, i onda krenule u šetnju i jest i piti. Što se pokazalo ispravnim redoslijedom, jer smo na povratku na naš vlak saznale da su Talijani stupili u štrajk, nema vlakova, nikamo ne voze do 9 navečer, tko vam je kriv što danas putujete, snađite se. Mi i ostalih par stotina putnika, stranca. Tako da, šetnja i hrana prije su se pokazali kao super raspored. Nije da smo se mi nešto živcirale previše, prije ili poslije ćemo doć doma, znale smo to, ali obadvije smo radile idući dan. Lokalni bus od Trsta do Venecije ne postoji, taxiji su nam bili skupi, ja sam u jednom trenu išla pitati za avion. Da, bio je avion, išao je od Venecije preko Frankfurta do Zagreba, i jedna karta je bila 611 eura. Pa smo se ja i teta šalteruša slatko smijale 5 minuta :)

I sjedile smo tako na stepenicama pred željezničkim kolodvorom i smišljale plan, preko poruka se snalazile s par ljudi u RH što i kako, i ispalo je da postoje Slovenci koji kombijem vozed po regiji, i koji srećom baš tu noć voze par ljudi, pa smo se i mi ubacile. Ne za džaba, naravno. Onda smo ostatak produženog boravka štedile pare i puno šetale i pile čajeve i ishodale cijeli poluotok. Ozbiljno.

Slike ispod su s Markova trga, kad nas je gomila vukla, mi smo skrenule u neku uličicu, u biti smo tražile mjesto za popit kavu, i hodamo mi uličicom, i vidim ja, nešto se bjelasa na kraju ulice. I kao, možda je neka crkva? I odemo mi prvo na kavu, neće neka crkva pobjeć, jel, i izađemo na trg, i gledamo mi u veliku crkvu, i da, nismo shvatile prvih par minuta da nije crkva nego bazilika i nije tamo neki trg nego je Markov trg.

Trg je prepun turista. Hoteli imaju terase na trgu, meni se jako svidjelo kako na svakoj terasi bend svira muziku sa sredine prošlog stoljeća.


The last day in Venice. We stayed at a pleasant hotel, not centered in the center :)
As soon as we came to Santa Lucia train station, we bought the return ticket to Trieste, and started exploring the town further, eating and drinking good wine.
It turned out, this was the right plan. Because, when we came back, we were told Italian trains are in strike, and we didn't have our connection to Trieste, where our bus was leaving for Zagreb at 5 pm.
No local buses, no other ways to leave Venice and come on time to Trieste. So, we stayed at the train station, we and and a few hundred other tourists. No one was nervous, it just took a lot of time finding alternative. At one moment, I asked for a flight option, and there was one flight, over Frankfurt (Germany) and costed 611 euros, which was funny. We didn't buy the ticket :)
At the end, we found a Slovenian company that drives tourists along this region, and found 2 seats, and prolonged our staying in Venice because the van was leaving after midnight.
The rest of the day we spent walking, not spending too much money due to van tickets that don't cost little, and we walked around the whole peninsula. We really did.

Here are some pictures from San Marco's square, we were drown by the crowd and entered some small street, only to see a big church on the other side. It took us, after taking a coffee break, some time to realize we're on the San Marco's square, probably most popular place in Venice. We also didn't realize immediately there's the basilica and Doge's palace.
There was so many tourists. I liked the hotels' terraces, with bands playing last century's music.




Naš ostanak do kasno u noć Venecija je nagradila sunčanom večeri, divnim zalaskom sunca, okupala je palače u zlato, a onda je sunce naglo zašlo, pojavio se pun mjesec i zapuhalo je. Toliko da sam stavila kapu na glavu. Do trenutka konačnog odlaska imala sam na sebi sve slojeve koje sam ponijela u koferu.

Venice awarded our prolonged staying with a sunny evening, and a beautiful sunset, that turned all palaces gold for a while. And then, the sun went down and a full moon showed up, and it started to blow. It was so windy I had to take my cap on. Till the end, I wore all my wardrobe layers I had with me.



Čekanje na stepenicama kolodvora. Andreja je otišla po povrat novaca, bila je 90. na redu, a radila su dva šaltera. Mislite da je samo Hrvatska neefikasna? Nije. Ja sam  međuvremenu čitala Nesboa na stepenicaa, i pomicala se po njima kako je suce klizilo, na kraju se preobukla u hlače kad je zahladilo. Ovo je moj zadnji ručak tamo, špageti sa sipom i crnilom, jako fino, i moja kapa, koja je već bila spremljena jer proljeće stiže, i ne znam kako sam se uopće odlučila ubaciti ju u kofer. Srećom :)  Došle smo doma oko 5 ujutro, spavale par sati i otišle na posao. Godišnji proveden dobro :)

Waiting at the railway station's stairs, for hours, for our tickets refund.She was 90th in the row, with only 2 people working. Meanwhile, I read Nesbo, and moved along the stairs trying to catch some sun. At the end, I changed my clothes and dresses trousers, and cap, and all wardrobe that I had. We have found a Slovenian travel company, which van drove us safely home. We came home around 5 am, slept a few hours and headed to work.
Vacation spent right :)


petak, 18. travnja 2014.

Venecija 3/ Venice 3


Nedjelja ujutro bila je oblačna i, iznenađenje, mrvu toplija, no to se kasnije vratilo na uobičajeno prehladno vrijeme. Čak sam dio dana nosila i haljinu. Na putu iz hotela do "grada" naišle smo na kuću s cvijetnjakom koji je mirisao na sve strane. Na FB bloga su mi rekli da je to glicinia, prekrano miriši, čak i za moj alergični zaštopani nos.

Sunday morning was cloudy, and, surprisingly, a bit warmer, but later it came back to the old, cold weather. For a while I even wore a dress. On our way from the hotel to the old center we saw this beautiful garden that smelled so good. I was told it is glicinia, and even I with my allergies, could smell it.

Ovo je pogled s Rialta, poznatog mosta, preturističkog mjesta s prepreviše ljudi ako mene pitate. Isto tako, ako mene pitate, ima ljepših mjesta od ovog. Ali da ne ispadne da sam bila u Veneciji i ne pokazala vam i poznata mjesta, evo Rialta, ako se ne varam, najstariji most. Miljon ljudi je bilo tamo, gomila nas je vukla .

This is a view from Rialto bridge, the oldest one in  Venice. Too crowdy, if you ask me. also, if you still ask me, there are more beautiful places to be seen there. But, I don't want this to turn out to be a trip without the usual sightseing, so here's Rialto, and below more known places.
Bolnica. Tko bi rekao, ha?/ a hospital. Who could say that, ha?

Cijeli grad prepun je ovakvih kuća, s detaljima koji privlače pozornost. Uvijek me zanima priča iza tih prozora, tko sad živi, tko je prije živio, koliko je svađa i sreće prošlo tim hodnicima...

The whole town is full with such houses, with interesting details. I always wonder about storied behind the curtains, who had lived there and what were their lives like..


Šetanjem kroz kale, izbile smo u jednom trenutku ravno na Canal Grande. S druge strane šarenile su se palače, sunce je sijalo, i mi smo sjele na stepenice, ravno pored mora, i guštale. Rijetki su bili sunčani trenuci, baš je dobro došlo napraviti pauzu i odmoriti noge, s obzirom da smo hodale po osam sati na dan.

While walking along these small streets, one time we came right into the Canal Grande. On the other side were beautiful palaces, colorful, so we sat on the stairs by the sea and enjoyed the sun. It wasn't often we could see the sun, and we needed a break since we have walked every day more then 8 hours.



utorak, 15. travnja 2014.

Venecija 2/ Venice, part 2


Vidite ovog gondolijera? Zar nije ko iz filma iz '50-tih? Ok, ima mobitel, al zamislimo da, na primjer, gleda u dlan zapisan broj neke koke :)

Look at this gondolier! Isn't he like from the '50's movies? OK, he has a cell phone, but we can pretend he has a phone number of some lady written on his palm:)


Pekarne i slastičarne prepune su im delicija, pogotovo sad oko Uskrsa. Meni ovo nije privlačno, ali je lijepo za gledati. Inače, osvrt na ljude tamo. Dotjerani su, ulažu u sebe, ali sve je previše pojačano. Ljudi su najčešće jako jako ljubazni, pomagali su nam stranci i stvarno su voljni pomoći, ali što se tiče izgleda, i muškarci i žene su primjetno sređeniji od prosječnih Hrvata. Ne znam sad jel to obilježje Venecije ili sjeverne Italije ili je bio vikend pa su se svi sredili, ali kad kažem previše, želim reći da je sve na ljudima podebljano mrvu previše. Puno šminke, koja je u jakim tonovima, i plavo sjenilo i crta i maskara i jaki ruž i nakit, i uska uska jaknica. I onda visoke pete i čipkaste najlonke. Tipovi: uska košulja, gel u kosi, i uske hlače i povrh džemper i lagano razdrljena košulja i lančić i sunčane, i sve mrvu preusko. U biti, nema one neke ležernosti. Ide se sa svim adutima.
Ovi kolači me podsjećaju na njih: slatki su, u bojama, i imaju neki oblik, i onda nije samo u jednoj boji nego u tri, i nije običan oblik nego je to posebno..ništa loše, samo drugačije. 
Šlampavi su samo turisti.
Inače, Talijani koje sam tamo srela su privlačni zgodni ljubazni muškarci. Dosada sam, na našoj obali i po zemljama EU sretala samo drugačije pripadnike vrste. Tako je ovo putovanje srušilo i neke moje pretpostavke o susjednim narodima. Neka mi netko objasni zašto na feragosto k nama dolaze ovi manje drugačije privlačni?


Their bakeries looks adorable, especially around Easter. It doesn't attract me, but it is nice to look at. A little digression: people there. I couldn't not see they put much more effort into how they look, not always in a good way. Italians, the ones I have met, are good people and willing to help, they really are, but when it comes to fashion and make up, there is too often a little too much make up and little too much fashion  (in my opinion). If there is make up, then women have eyeliner and mascara, and dark blue eye shadow, and a blush, and a lot of jewelry, and everything is sparkling. Men too. It doesn't look bad, it was only a big change for me leaving Croatia and Zagreb where people dress little bit differently and a lot of women you can without make up or/and not fashion oriented on streets.

The only ones there who wasn't properly dressed were tourists.
One more thing: Italian men are charming and have manners. A bit opposite of what I have met before on our coast and around European Union, where I had traveled. Seems like, different people come to our coast...


Kanali nisu smrdili, osjećao se miris mora, što je bilo čudno, jer mi je mirisalo kao naše more cijelo vrijeme :) Sve te kuće tamo imaju priču, meni je pasalo gledati kako su se gradile, koja su pravila vladala, koliko se novaca vrtilo tamo kroz povijest. Venecija je imala tvornicu brodova, koja je na vrhuncu proizvodila jedan brod dnevno. Do Arsenala, tog brodogradilišta, nisam uspjela doći. Zato se moram vratiti :)
Palače su se gradile tako da su prizemlje držale sluge ili je tamo bila kuhinja ili skladišni prostor, a gospoda su živjela na katovima. Kuće su imale ukrase samo prema kanalima, prema kopnu nitko nije vidio, pa su  bile neukrašene. Inače, postojao je samo jedan ulaz, preko mora, pored Duždeve palače. Tek je u 19. stoljeću došla željeznica. A i ta željeznica, i tu su se potrudili, i siđete s vlaka i dočekaju vas palače i crkve i hramovi i sve je ogromno i blješti. Odličan ulaz u grad !

Inače, zbog pretjerivanja u hvalisanju i pokazivanju moći, već u 16. st donesen je zakon, kojim su sve gondole morale biti crne i bez ukrasa, jer su se ovi toliko zaigrali s pokazivanjem. Samo zamislite kako danas ljudi pokazuju aute, ista stvar je bila tamo s gondolama. Gondole inače nisu simetrične, jedna strana je šira 24 cm da gondolijeri mogu voziti kam žele, inače bi se vrtila ukrug.


Canals didn't stink, I felt the sea, which was weird, because it smelled like "our" sea, and I was abroad, and confused me on unconscious level a bit. All houses there have a story, and it felt so good walking along the streets, reading their stories, so many have impressive history.
Palaces were built so the help lived on the ground, and upper floors were for the family.Houses were decorated only on the canal's side, because the sea was the only way someone could come into Venice, and there was just one entrance.

A law was written in 16th century, forbidding decorations of gondolas. People there were so showing off with them, the law allowed only black color.




Poklopio nam se dolazak s obranom diplomanata. Neko vrijeme trebalo nam je da shvatimo što se događa. Prvo je jedna žena u vlaku nosila vijenac. Ja sam mislila da ide na pogreb. Malo mi je bilo čudno, jer je vijenac zelen s crvenim cvijećem, al vijenac ko vijenac..tko zna što kultura u Italiji nalaže za sprovode. Onda sam počela viđat ljude po gradu s tim vijencima oko glave i na prsima. Ljudi oko njih su pjevali "dottore!dottore!" Zanimljivo je da slave malo drugačije. Pretpostavit ću da sam grad uvjetuje način zabave, tako su oni svatko sa svojim društvom išli u neki birc, gdje se jelo i pilo, a svaki od diplomanata je održao neki performans. Svi muškarci su, tko bi rekao, obukli se (loše) u žene i glumili kurve, medicinske sestre i slična zanimanja koja su kod nas aktualna na maškarama. Nije me se dojmilo baš.

And while we were there, some guys graduated, so we had the opportunity seeing how they celebrate. I saw a woman on the train earlier before with a wreath, but I thought she was going to a funeral, because such wreaths are for funerals here in Croatia :)
So it kind of surprised me when I saw the wreaths around people's heads :)
Mostova je jako puno. Neki vode u privatne kuće, neki su kićeni, neki su niski da ni gondola ne može ispod, i onda imate prometni znak s prekriženom gondolom:)
Mostovi imaju i imena, i kako se kanali križaju u svim smjerovima, pogledi s mostova pružaju odličan pregled grada.


So many bridges, some leading into private houses, some overdecorated, some so low even a gondola can't get beneath. Bridges are great for a city view, because they make excellent crossroads.



Gdje god smo došle, svuda je bilo dobro stolno vino. Stvarno ih moram pohvaliti. Pitko, fino, klizi niz grlo. Ovdje smo sjele u restoran s azijatskom poslugom, koji su govorili čudan talijanski i engleski, pa smo se malo teže sporazumjeli, mada Andreja govori talijanski. Konobar mi je dao pass za wifi, krivi.
Pa sam pokušavala neko vrijeme, on je dolazio i sugerirao mi velika i mala slova koja su možda kriva (dao mi je na papiru password), pa sam onda na kraju odustala. No kako mi ljudi često kažu da izgledam strašno ozbiljno i oštro kad se ne smijem, ja ovdje prilažem jedan selfie kao dokaz da nisam bila ljuta, samo sam ulagala umni napor nakon cijelog dana hodanja i istraživanja.
Ako me ugledate negdje ozbiljnu, nisam ljuta, zaista nisam neko ljuto stvorenje, samo mi je glupo kesit se od jutra do večernjeg skidanja šminki. Zaista nisam policajka.


Where ever we drank, the vine was more then good. I really must write this often. I didn't have not one single bad experience with ordering table wine anywhere.
Pictures below are from a restaurant were we sat for a wine in the evening, and the waiter gave me ( wrong) password for a wifi. So I spent next 10 mins figuring out what was wrong ( the password). I was told I look so serious when not smiling, so here's one selfie to prove that I'm really not such a serious person, I only look so when I'm thinking (I know how this might sound).

Slijedi još, mislim, jedan post (ili dva). Toliko je puno slika, najrađe bih vam sve pokazala, ali onesvijestili biste se nakon 50. mosta i slika palača, pa pokupavam pristojno dozirati.

There will be more posts and pictures, but I'm trying not to be too pushy so I'll post again in a while.

ponedjeljak, 14. travnja 2014.

Put u Veneciju/ Trip to Venice

Vratila sam se iz Venecije, gdje sam bila preko vikenda. Puna sam dojmova, podijelit ću priču u par postova jer ne stane u jedan post, sa (vjerovatno) previše slika mostova i kanala, ali od toga se taj grad i sastoji, trč trč most (ili kanal).
U Veneciju sam išla busom iz Zagreba do Trsta, a zatim od Trsta do Venecije vlakom. Dobro je povezano, ide vlak tridesetak puta na dan tim putem, osim kad se želite vratiti, a Talijani stupe u generalni štrajk željeznica, pa vam karta propadne, svi vlakovi budu otkazani, nemaju busa do Trsta ni ikakvog drugog načina da dođete na vrijeme na svoju plaćenu bukiranu povratnu kartu za doma. No, o tome malo kasnije.

I came back from Venice, where I stayed over the weekend. I'm full of impressions, so I divide them into a few posts, with (probably) too many pictures of bridges and canals, but that's what Venice is about: all around bridges and canals.
I went to Venice by bus from Zagreb to Trieste, and from there we took the train. It is well organized, except when, on the departure day, we buy tickets and a few hours later find out there is a major strike and no trains are leaving, no buses are there from Venice to Trieste, and there is no other way to come on time to a bus waiting for us in another town.
But later about that.

Putuje se relativno brzo, krenuli smo u pol 6  ujutro s busnog u Zagrebu, u 11.15 h ja sam stajala na željezničkom u Santa Lucii, a to je stanica u Veneciji. Vrijeme je bilo drugačije od željenog. Bilo je oblačno i sivo veliku većinu vremena dok smo bili tamo. Bilo je hladnije nego sam mislila i hladnije nego je Norwegian Weather Forecast rekao. Bilo je toliko hladno da sam nosila sve slojeve koje sam imala, a ponekad i kapu. Ok, cijelo vrijeme  smo bili kraj vode, pa ima smisla.
Meni je toliko trebao odmor da su, što se mene tiče, mogle sjekire padati, bilo bi mi lijepo.

The driving lasts relatively short, we started at 5.30 am and were at Santa Lucia train station in Venice at 11.15 am. The weather was..different then expected. It was cloudy and grey and cold most of the time.It was even worse than Norwegian Forecast website suggested. It was so cold I wore a cap for a period. OK, we were near the water, so it makes sense.
I needed vacation so much, it wasn't important we had shitty weather.

Ako ste bili tamo, sve vam je poznato. Ja sam prošla kroz Veneciju na maturalnom, ali to je bio prolazak od par sati u gužvi, iskreno, ničeg se nisam sjećala, znam da smo bili na Markovom trgu i u Duždevoj palači. Zato sam ovaj put htjela na miru pustiti da me grad odvuče, lutali smo i uživali u uličicama. Venecija ima dio koji zovu staza slonova, potez kojim turisti najčešće idu, i tu vas gomila nosi, sa strane stoje prodavači fejk šanel i guči torbica, i put vodi do batzilike sv. Marka i Duždeve palače. I to smo posjetili, ne baš ciljano :) ali meni su se svidjele više neke druge stvari.
Sama Venecija isprepletena je mnogim kanalima, od kojih je najveći Canal Grande, i uz njegove obale sagrađene su najbitnije, najljepše palače bogatih trgovaca i utjecajnih obitelji u stoljećima kada je Venecija drmala svijetom. Kanali su premošćeni mnogim mostovima, malim i velikim, koji su često kičeni i kičasti i, na kraju, ipak lijepi.

Masa gondola i vaporeta spremna je za turiste, mi smo ipak sve odhodale, da vidimo sve što nas zanima. Ja sam dosta guglala prije puta, a imale smo i dobar vodič, a u Veneciji smo kupile kartu koja je bila sve, samo ne precizna, kao da joj je bio cilj natjerati turiste da više kruzaju po gradu. Ono što je zanimljivo, jest da sam ja, apsolutno nesnalažljiva u prostoru, uspjela shvatiti di smo i kamo se krećemo, i to više od jednom!


If you've been there, then you already know it all. I've been in high school, on out trip to Spain, but it was only for a few hours, and not quality time at all. So this time, I wanted the town to show me what to see and where to go, with no pressure at all. Venice has a part called Elephant Paths, tourist most popular sightseeing. There is crowd that drags you, people sell fake chanel and gucci bags aside, and everything is too loud and too crowded (for my taste). We've been to San Marco's square, but it didn't impress me as much as some other places, and I admit I like parts without tourists more.
Venice has many canals, the main one is called Canal Grande, with many many bridges. And on both sides of Canal grande are situated palaces, built during centuries, by wealthy  families who run the town, in times when Venice run the world.
There were many gondolas and vaporettoes waiting for the ride, but we walked all the way. I googled before the trip, and we had a good tourist guide book that has enough information to walk around and find everything we have searched for.
Important thing is, we bough a misleading map there, and I was the one- me, a person with almost no orientation- I found our location and I found the place we were looking for.
I can't believe I need a Venice to prove that (to myself).
Iza mene je San Michele, otočić s grobljem. Iza mene, sivo nebo i sivo more i nelijepo vrijeme.

Zanimljivo, pogled na "naše" more s druge strane:) ako sam dobro shvatila, Venecijanci su se prvo pokapali u crkvama,  kasnije u San Micheleu. No, zbog količine "klijenata", politika groblja je da ljudi leže tamo 10 godina, a zatim se kosti sele u kosturnicu, osim par poznatih stranaca koji tamo imaju zaista počivalište.


Behind me, San Michele, an island with a cemetery. Behind me, grey sky and not so lovely weather.
It was interesting seeing "our" sea from the other side :)
If I understood correctly, old Venetians were buried in churches, and then started to bury dead ones in San Michele. But. the cemetery's policy is to move the bodies ten years later and move the bones into the ossuary. Only a few strangers have the privilege to rest there in peace, for ever.
Virila sam drugima u vrtove, u skrivena dvorišta, gledala kako su uređene neke tuđe kuće i palače, i bilo je svega za vidjeti. Lijepih stvari, i mjesta na kojima je vidljiva ljepota, koja je nekad prije postojala. Kad se maknete iz udarne turističke zone, vidi se da nije cijela Venecija spickana i blistava, postoje siromašne četvrti i iskreno, te su mi se više svidjele, domaći ljudi s domaćim birtijama i tiše, pustije ulice.

I peaked into garden behind fences, looked into hidden yards, I've found beautiful houses and some old palaces with beauty that aged. If you move away from the touristic part, you will find more peaceful parts with local people, local bistros, and less renovated buildings. And I admit, there parts I liked more.
Ovo je otkriveno prvi dan, Novi geto. Tu se nalaze izraelska škola i sinagoga, i sad ću fulati u izrazima, ali mnogi muškarci nose kapice na glavi i neki imaju i zulufe. Trg je velik i miran, i tamo se skriva odličan restoran. Konobari su ljubazni, šarmeri, moram se pohvaliti da su bili dojmljeni mojom ljepotom i pitali su jesu li sve žene u Hrvatskoj tako lijepe:)
Pa vi recite da to nije pravi turistički pristup!
 Osim lijepih riječi, svaki put su nas častili limončelom. Limočelo je fin (i jak). Hrana im je odlična, stolno vino (na svim mjestima gdje smo probali) je fino. Nije bilo situacije da smo naručili stolno vino a da je došao neki kiseliš. U Hrvatskoj, na primjer, to zna biti lutrija.

Pasala su mi mjesta za kavu i hranu na ovakvim mjestima, gdje se može u miru pričati, gdje ne dolaze svakih par minuta nuditi ruže, igračke, torbice, nešto deseto. Ovakva mjesta mi baš imaju čar, i gušt je bilo lutati. Da ne kažem da je razlika u cijeni kave povelika, ovisno jel na Markovom trgu ili je malo dalje u miru.


This part was found the first day, the New Ghetto. Here is Jewish school situated, and synagogue. It is a big and quiet square, with a great restaurant, where we had our lunch (and coffee, and wine). The waiters are charming, true Italians:) They were giving compliments all the time. They were impressed by my beauty (i know, right?!) and asked if all women are so beautiful in Croatia. I must say, someone knows  how to communicate with tourists (and women).

petak, 11. travnja 2014.

                                                   izvor/ source

Možda se sjećate da sam pisala da mi se putuje?
Odoh u Veneciju. Nadam se lijepom vremenu, nepoplavama, smislenim linijama prijevoza i odmoru.

Doviđenja :)



Maybe you remember me writing about my need to travel somewhere?
I'm off to Venice. I hope there will be nice weather, no floods, traffic that will make sense and I'll enjoy my time there.

See you soon :)

četvrtak, 10. travnja 2014.

Poljoprivreda


Ovi topli proljetni dani su bili divni (danas je već kiša padala). Na godišnjem sam, i otišla sam na par dana k ocu opustiti malo živce u vrt. Moje bebe paradajzi su narasli puno, i bilo je vrijeme posaditi ih u vrt. Naš vrt nije nešto prevelik, ali je dovoljan, ja inzistiram na nekorištenju pesticida, tako da moj mali vrt živi od ljubavi, komposta, luga i sunca. Vidite kako je češnjak već narastao? E sad je došao red na rajčice. Kad sam ih sijala, uvijek nekako ne znam koliko će se sjemenaka primiti. Primile su se sve, čak bih rekla, neke dvaput. Tako sam dio biljčica podijelila na sve strane, i posadila 35 u vrt.

Sađenje tako opušta. Stojite u vrtu, ruke u rukavicama kopaju po zemlji, stavljate kompost i smještate biljčicu u novi svijet, pa zatrpate, pa stavite kolac i vežete, zalijete, i nadate se najboljem.
Naravno, vrijeme je alergija, čim se sagnem, nos curi.
Naravno, čim sam počela raditi, počela sam dobijati savjete sa strane što i kako se radi.
Koliko ljudi u Hrvatskoj imaju iskustva i koliko dijele savjete, dalo bi se pomisliti da smo mala Švicarska. Svi sve znaju. Dijele se savjeti..ma o svemu. Da sad krenem cijepati atome, sigurno bi se našla bar dvojica koji bi bolje cijepali atome, koji su to već (bolje) napravili, ili moj način nikako nije u redu zbog x razloga.
Tako je naravno, sađenje paradajza, taj stari hrvatski ritual očito, izvukao neke druge osobe koje su imale potrebu obavijestiti me što sve radim krivo. Naime, kopanje rupe, stavljanje komposta i guranje biljčice u zemlju, što radim već godinama, i godinama rađa ko sumanuto, i zadovoljni smo i rajčice i ja, nije dosta.
Naučila sam da koristim krivu motiku, kad sam ju promijenila drugi dan opet sam saznala da koristim krivu motiku. Kopam preduboke i preplitke rupe, komposta je premalo i previše, biljčice krivo stoje i odabrala sam krive, krivo sam ih povezala, vrpce za vezanje su preduge, odvezat će se i otpast će. Osim toga, redovi nisu kako bi trebali biti, vrijeme je čudno i odabir dana za sađenje nije bio svima prihvatljiv.
Možda je do mene i mojih umornih, potrošenih živaca. Ali da sam tri dana sadila rajčice, treći dan bi netko završio s kompostom ispod paradajza.


Ah, jesam vam već pokazala Milicu? Upoznajte Milicu, ne moju mačku. Milica se doselila u moju i u kuću mojih susjeda, i ravnopravno jede na dvije adrese. Meni se sviđa ideja da neka životinja odabere da živi kod ljudi, nekako mi se čini da vidi da smo dobri (to ne uključuje žohare! očito moja pozitiva zrači previše), a nadam se da lovi i miševe po vrtu, i livadama iza kuća.
Uglavnom, Milica se hrani kod nas, sunča se kod nas, provocira susjedovog psa kod nas, leži pred vratima i prede, i trči pred mene ko nespašena, ko da hrane nije vidjela tjednima. Ja joj, naime, u suhu hranu za mačke ubacujem i jogurt. Milica ima jedno uho vazda preklopljeno, ne vidi se na slici jer je zauzeta preživanjem. S tim preklopljenim uhom izgleda mi bećarski. Milica se ne mazi, nemamo kontakta s njom, nemam mogućnost uzet ju i odvest veterinaru na cijepljenja jer je Milica slobodna maca s točno definiranim dijelom što nam da da joj provajdamo. Tako da Milica dojuri mjaučući kad vidi da uparkiravam auto, i svim silama pokušava progurati prioritet jogurta u zdjelici prije mog ulaska u kuću, iznošenja stvari iz auta, ali nedobog, šetnje po vrtu ili priče sa susjedima. Pa se dere, mjauče, i znakovito skače k zdjelici da svi vidimo što je first world problem, jel. A ovo je najbliže što joj mogu prići. Ona prede na daljinu, ja joj tepam na daljinu, onda se ona od sreće izvali na asfalt i preokreće se na sve strane, ono uho je još uvijek izvrnuto, ja sjedim pored nje i pijem kavu, ona njuši moj auto i tako se gledamo, s pristojne udaljenosti, Milica i ja :)


Godišnji (mi) je tako potrebna stvar. Za početak spavam puno i često, a uspjela sam u naumu da idem na putovanja, i krajem tjedna odlazim na izlet :)
Želim vam ugodan ostatak tjedna.

nedjelja, 6. travnja 2014.

Žohari/ Cockroaches

Živim blizu parka, i koliko benefita ima u tome (mir, zelenilo, tičice, miris drveća, relativno manje buke), ima tu i manje zabavnih strana.
Postoje kukci. Generalno ne vrištim na sve kukce, prije godinu dana uselio mi se ogroman skakavac i pokušavao suživot, tjerala sam ga van i vraćao se. No skakavci su nepredvidljivi, skaču sto metara u zrak i nikad ne znaš di će pasti.
Ove godine, imala sam susret sa žoharom.

Neki dan, probudih se ja ujutro, i teturam još bez naočala po stanu i skužim krajičkom oka neku mrlju na podu. Idem ja po naočale, dođem do mrlje, kadli tamo- žohar. Gledam u njega, leži na leđima, (pravi se) mrtav. Puhnem ja u njega, da vidim hoću li ga otpuhati, vraga, zabatrgao nožicama prevarant mali.

Ja jako jako jako ne volim žohare. Znam da nisu opasni za mene, ali su bagavi i grdi i imaju previše nogu da bi bili ok i ona ticala i brzi su i ne mogu ih lupiti cipelom jer to krcka i onda moram prati i cipele i pod i zgrožena sam satima poslije. Vidite, nije mi to prvi žohar, i naučila sam na greškama.
Žohare treba drugačije onesposobiti.

I zamislite me sad, stojim u svom stanu, u spavaćici, pored mene na podu žohar pliva leđno, nemam puno vremena dok se ne snađe i pobjegne u nepoznato. Preskačem žohara ko antilopa, u onim flafastim papučama, u letu gledam preko ramena jel još tamo, i uskačem u špajzu.

Napala sam ga onim što sam uspjela dohvatiti.
Sprej za impregnaciju zimskih čizama, iskreno, nije djelovao.
I ja sam sebi bila malo čudna kad sam skužila što držim u ruci.
WD 40 je bio malo bolji, ali onda sam shvatila da je vrag zel šalu, mogla sam tako skidati s polica sve po redu, od tekućine za stakla do kreme za ruke.
Prestala sam na trenutak gledati u žohara i pogledala sam što uzimam iz špajze, i uzela domestos.

Znate ono što kaže reklama? Da, domestos ubija 99,99% (bilo čega). Sad imam jednu pločicu u hodniku koja je malo bjelja :)

Potrošila sam dvadesetak minuta na ovu opasnu operaciju, propustila kavu, a tek sam izašla iz kreveta.
Nitko ne bi trebao imati ovakve šokove (ni u koje doba dana).

Netko je davno rekao, ako vidiš jednog žohara, to znači da se samo taj nije stigao sakriti. I koliko mi to god grozno zvuči, to uglavnom i jest tako. Žohari vole kad im ljudi ne hodaju okolo, pa su najaktivniji dok spavate ili niste doma. Kratka digresija: u vrijeme dok sam imala mačka, naletio je jedan žohar. Ja sam očekivala da će moj mačor skočiti, uloviti, prelomiti u zraku, tako nešto. Figa. Moj mačak je pogledao i mene i žohara s takvim prezirom, ON da ide TO loviti. pih? No dobro, mom mačku su i miševi bili u istoj kategoriji, pa...

Uglavnom, pozvali smo ekipu za dezinsekciju. Dragi, ljubazni ljudi su došli i pošpricali stan i objasnili mi da nema tu nekog ultimativnog lijeka. Također su mi rekli da je Zagreb pun žohara, buha i, pazite sad, stjenica.
I da su im stjenice najgore, jer se zavuku čak i u klimu.
Gospodin koji je dezinsektirao moj stan pričao je kako rade i s osama, pčelama i stršljenovima, te, ako mi ikad stršljen uleti u prostoriju, trebam samo biti mirna. Stršljen, ako je normalan, neće napraviti ništa i otići će.

Ispada da se svi u ovom životnjskom svijetu trebamo jednako ponašati. Ako naleti stršljen, ja ću leć i pravit se mrtva, ko žohar s početka moje priče.








I live nearby a park. Living near a park has many assets ( less noise, trees, peace, birdies) but it has some not so good things. For example, bugs. It is not that I hate bugs, last year I had a grasshopper in my flat, trying to live with me. It wasn't as pleasing for me as it was for him, because I never knew the direction he was going to jump into.
So, this year, I had a contact with a cockroach.

It was the morning, I barely woke up and walked around my flat without my glasses, when I saw, with the corner of my eye, something on the hall floor.
I took my glasses, only to see there was a cockroach, (playing) dead.
I blew in its direction, and he stopped being dead, and started waving with legs.

I really really really don't like cockroaches. I know they're not dangerous, but they have too many legs and they move fast and they're big and I can't force myself hitting them with a shoe, because of the sound it makes and then I have to clean shoes and floor..and there are better ways to deal with them.

I jumped over not-dead-anymore-cockroach right into my pantry, looking over shoulder at the enemy at the same time.
I wasn't looking what I was taking to confront it, so first, I attacked the cockroach with the boots impregnation spray. It is not deadly.
Neither is WD 40, although is much better.
But then I stopped grabbing then things from shelves without looking, and took Domestos.
In case you're not familiar with Domestos, click here. And it really does kill 99,99% (of every thing).

But, as someone said, if you see one cockroach, it only means there are much more hidden. Because they like peace and quite, and don't walk around while people are awake and walking around the house.
So we called  disinfestation crew.
They came, and did their job.
A guy told me the whole town is full with cockroaches, but there are  fleas and, behold, bedbugs. I didn't even know they exit here!
This man also told me he works with bees, wasps and  hornets. He advised me, in case a hornet flies into a room, people should just keep calm.

So, it is the same in this world, no matter who the target is: if an enemy comes, stay calm. So, if a hornet comes, I will do what the cockroach from this post did: I'll lay down and play dead.