četvrtak, 18. rujna 2014.

Prva pomoć/ First aid course

Ima već tome sad skoro godina dana, kako sam poželjela otići na ponovljeni tečaj prve pomoći.
Vozački sam položila tamo negdje s 18. U to vrijeme (ne znam kako je danas), dio s prvom pomoći trajao je jedan dan, i makar je mene to zaista zanimalo, doktor je održao predavanje kao da nam čini uslugu, i nije nas naučio ništa. Sjećam se da nam je pokazivao na trupu lutke, one bez ruku i nogu, kako se imobilizira nešto. Sjećam se da je održao govor u stilu "neću vas s tim gnjaviti, ajmo ovo riješiti što brže", i eto, prva pomoć položena.

Svjesna sam  da je najbolje u prometnim nesrećama i sličnim situacijama pozvati Hitnu, ali uvijek sam razmišljala što učiniti u svim onim situacijama kad Hitna ne dođe hitno, kad si u situaciji da si prisutan i da bi mogao djelovati, ali ne znaš. Ne mislim pritom na prometne nesreće (isključivo) nego na sve one situacije kad se nekom nešto desi, a ti stojiš ko ukras sa strane i ne znaš baš sto posto sigurno što i kako dalje.

Negdje prije godinu dana kolegica mi je dala priručnik prve pomoći, i u meni se rodila ideja da bih trebala obnoviti znanje. Tražila sam tečaj prve pomoći za građanstvo. Jako, jako dugo je trajala potraga, i kad bi mi se napokon i javili, saznala bih da tako nečega nema, jer postoje tečajevi za autoškole, tečajevi za voditelja prve pomoći i slično. Valjda nije bilo potražnje običnih građana za ponavljanjem znanja.

Znate ono, kad nešto jako jako želiš? :)
Ovaj tjedan sam naišla na članak na jednom portalu, i Crveni križ je počeo održavati besplatne tečajeve prve pomoći. To su jednodnevni tečajevi, gdje se prođu osnove prve pomoći, što i kako napraviti prije nego Hitna stigne.
Naravno da sam bila :)

Većina stvari koje su se nalazile u onoj knjižici za auto školu, i kojih sam se sjećala- više ne vrijedi.
Drugačiji je omjer masiranja srca i upuha na reanimaciji, drugačiji je stav prema vađenju jezika pri nesvijesti, masa toga što mi je bilo polupoznato- recimo da mi je sad jasnije.

Želim sebi i ljudima oko sebe da nikad, ikad ne dođe do toga da im ja (ili itko) mora pružati prvu pomoć. Svjesna sam da krene i panika i strah i nije to svakodnevna situacija pa da se rutinski nekome spašava život.
Ali mi je zaista jako drago da su se ovakvi tečajevi ponudili. Pomisao da se može nešto desiti i da ja mogu prevagnuti da netko ostane živ, zbog neke "sitnice" koju se može naučiti i nije neizvediva- nije mi se sviđala ta ideja.
Uopće ne ulazim u to koliko sam nakon jednog dana sposobnija- ne umišljam si da znam puno ili sve i da sam sposobna. Nadam se, ako se ikad desi, da ću se sjetiti barem nečeg što sam danas obnovila i da će to nekome pomoći.

Koliko se vi sjećate predavanja s prve pomoći? Sjećate li se ičega? Bi li znali pružiti prvu pomoć?





utorak, 16. rujna 2014.

Presjek tjedna/ Last week's summary

Desila se pauza na blogu, malo duža nego je bila planirana.

Zadnjih desetak dana bili su onako, njah, ne najsjajnijih desetak dana.
Vrijeme je bilo bezveze, i ja sam meteropatski, loše reagirala, i ako se dobro sjećam, od prošlog vikenda pa preko početka prošlog tjedna osjećala sam se baš baš loše. Loše na način da me malo zanosilo, malo mi se vrtilo, boljela me glava a koncentracija je bila više nekoncentracija.
Uopće mi se više ne da pogađati jel to do mog niskog tlaka ili do štitnjače ili do multiple ili do ovog vremena vani, ili sve skupa, samo sam čekala da prođe.

Prošlo je, ili se bar poboljšalo, sredinom tjedna, kad su krenule kiše. Zahladilo je i lilo je ko iz kabla, ali sam se barem osjećala malo bolje. A zaista je lilo. U petak me kiša probudila u noći, mislila sam da netko izlijeva lavore vode po grmlju ispod mog prozora.
Padalo je danima. ali pretpostavljam da to već znate, ako živite imalo blizu ovih krajeva.

Isto tako, vjerovatno ste svjesni da su puste kiše dovele do prenabujalih rijeka i izlijevanja.
Moja kuća, koja nikad  dosad nije bila ugrožena poplavama, je bila poplavljena ovaj vikend.
Bilo je i dosad poplava i nabujalih rijeka, i Mrežnica u tom dijelu voli doći u vrt (u zadnje vrijeme češće nego prije desetak, petnaestak i više godina), no ovaj put nisu pomogli ni visoki temelji ni položaj viši od vrta..nije pomoglo ništa.
Ne mogu reći da se desilo nešto katastrofalno, nije, barem ne kod nas, jer bitno je da su ljudi živi i cijeli, i na tom području su se ljudi organizirali i bila je ponuđena i evakuacija, na kraju, susjedi su si međusobno pomagali.
Ali vodu ne možete spriječiti, ušla je u kuću. Struju su mudro isključili na vrijeme, no onda imate ljude u kućama bez struje. A pada noć i ne znate koliko će voda još narasti. Meni otac živi u toj kući, i koliko god da sam znala da ima kamo otići i da ta voda ne može ne znam kako dugo i puno biti, i nije sam, našla sam se u situaciji da nisam mogla do njega, štedjeli smo na pozivima jer se mobitel nije imao kako puniti. I koliko god racionaliziraš u takvim situacijama, tek kad se voda povukla iz kuće shvatila sam koliko sam bila napeta i nervozna zadnja dva dana.
Struja se vratila, voda se povukla, vrt nam je pun naplavina, i mentalno blokiram misli o parketima i tepisima i vodi koja je ostala u zidovima. O tome će bit vremena razmišljati kad se sva voda povuče.

Ja sam ipak i kroz ovaj bezvezan tjedan slikala, najviše sam postala na Instagramu, i na FB stranici bloga (klik) .
put na posao. najavljen je bio sunčan dan. vidite sunce? ni ja isto :)
napokon mi je došao paket s iherba. već sam im se bila žalila, i onda je najednom došao, sa žigom "missent to Thailand" (krivo poslano u Tajland). 1. oni imaju cijeli žig za krivo slanje- koliko ih krivo pošalju u taj Tajland? 2. moji paketi vide više svijeta nego ja
natjeravala sam se svaki dan ići u šetnju, jer mi je prerano (kalendarski) već sad prestati biti vani. u pogonu su i gumene čizme, a preko dana je zbog kiša i magle bilo tako mračno u stanu, da sam počela paliti svijeće usred dana
Kad ne možeš nešto drugo promijeniti- odi frizeru. Ošišala sam se, i frizerka mi je izvukla kosu na četku. Ja uvijek od nje odem s poštenom frizurom, i mada se trudim isto to raditi doma, ova moja kosa se pristojno ponaša samo u gostima. doma nema šanse da ikad, ikad bude ovakva.

 Komadić plavog neba, katedrala i plinske lanterne na Gornjem gradu, taman upaljene. I grm koji raste nasred zida, i ja.

Eto, nadajmo se da će ovaj tjedan biti bolji.






There was a pause here on the blog.
A couple of thing have led to it. first of all, last ten days weren't the best ones for me. I didn't feel quit well, most of the time I felt like I'm in somebody's else's body, I had headaches and felt not good. The weather surely helped me with it. I really can't tell whether it was my low blood pressure, or thyroid, or MS, or all of the above. I just didn't feel right.
Days were foggy and moist, and then finally rains came and I felt better.
But it rained for days, without breaks, and rivers couldn't take all the rain, so the flood came.
And for the first time, my house was flooded.
There were rains and there were floods before, but it has never happened to flood our home.
It is not situated near the river, nor it is in a valley. It is far enough from the water, but these floods lately don't behave  properly, and this weekend the river came right inside our house.
It ended good, because no one was hurt (except the house), and I still mentally block the thoughts about the floors and carpets. This I'll deal with later. My father was there at the moment, the electricity was down, so we couldn't check on him too often- we had to save the mobile phone battery. And only after the flood was gone, I realized how stressed I was.

In the meantime, I did post on Instagram  and I did some post on FB blog page ( if you're interested ).
Here are a few photos showing my last ten days.
Weather forecast said sunny morning- and all I got was this fog/ my package from iHerb was way too late, and one day it came, with stamp "missent to Thailand". first of all, how much packages have been sent to Thailand, so they even have the stamp for it? and second, my packages have seen more of the world then I have :(
before the rains, the fall came, with yellow leaves and dark days, so I had to light candles in the middle of the day. I also started wearing rubber boots to save my legs from splashes and rain/
a good way to boost up my mood was going to the hairdresser's. Got myself a new haircut. My hair behaves only in the salon, I never, ever have made the same thing successfully at home./
One day, I caught a gap between rains, and saw beautiful blue sky. It was evening and gas lanterns started to light the Upper town.


Let's hope for a better week.


petak, 5. rujna 2014.

Što obući na posao?/ What to wear to work?

Dobar dan svima. Nakon dosta vremena, jedan outfit post. Moram priznati da je teško naći priliku slikati se bez kišobrana ovih tjedana, pa je trebalo dobrih mjesec i pol da se poslikam par puta. I sad kad sam stavila slike u post, vidim da se ovaj post komotno može zvati Dani crnih hlača i haljina. Nemam pojma kako sam ovo uspjela. Ove crne uske hlače mi jesu drage ovog hladnog ljeta, ali zaista sam nosila i neku drugu odjeću.
No, što je, tu je, idemo na outfite za posao.

Good day! After quit a lot of time, here comes an outfit post. I must admit it is not easy finding a no-umbrella day these days, so it took me a month and a half to take a couple of pictures. And after I have put them on blog, I've realized I could name this post Days of black pants and dresses, which is odd, because I did wear many other things, I just didn't manage to take pictures of them with me.
Well, it's too late to change this, let's go and see outfits!

Ovo je slikano još u srpnju. Košulju sam dobila od prijateljice prije par godina, ali je jedna od stvari koje (nezasluženo) više čame u ormaru nego su na meni. Super je što se veže oko struka, ali moram ispod nositi potkošulju jer je dekolte sve samo ne za posao. Barem ne za moj posao, jel.

This one was taken in July. I was given this blouse but somehow I don't wear it as often as I should. The good thing is, it has bands so it is super comfy, it only takes undershirt, because cleavage is to much for the office. At least for my kind of work.
                                                           

Asimetrična crna haljina,  i ispod majica kratkih rukava, odličan izbor kad imate sve vremenske prilike u jednom danu. U trenu kad sam se slikala puhnuo je i vjetrić, pa mi je kosa poletila. Ogrlica je Pickpocket, kupljena ovo proljeće.

Asymetric black dress, with black T shirt under it, is a great choice for days that start sunny, but have wind and rain till the evening. The moment I took this picture, the wind blow, so my hair was a bit messed.
The necklace was bought this spring, a lovely girl in Bosnia is making them, and her brand is called Pickpocket.

Uske crne hlače, kožne balerinke i duža majica kratkih rukava. Isto super rješenje za dane koji počnu pristojno, plavo nebo, sunce i sve, a završi vjetrom i mokrim nogama. Te hlače su inače iz H&Ma prije par godina, odliične su mi je su visokog struka, idu za posao na masu kombinacija, a cif je na boku.

Skinny black pants, leather flats and a longer short sleeve shirt, also a good way for handling moody days. I like these pants a lot, it is a high waist, and has a zipper on the hip.

Crna ljetna haljina. Jako je lepršava, u dva sloja je, i jedva sam dočekala jedan sunčan i topao dan da ju malo nosim. Ne znam koliko se vidi na slici, mat/sjajna je.
Ovo ljeto nisam uspjela ni pola svoje ljetne garderobe iznijeti, a kad i jesam nosila ljetne haljine, uvijek je s njima išao nekakav kardigan/šal. Ovo je slikano u Samoboru, na očito turističkom mjestu, jer su pored mene stajali i mnogi drugi ljudi i naslikavali se.

Black summer dress. I couldn't wait for a sunny day to wear it. I don't know if you can see it in the picture, it is mat/ shiny.
This summer I failed at wearing almost half of my summer wardrobe, simply there were not enough warm days for ti. And even if I did wear something summer-y, I always wore some cardigan on top.
This picture was taken in Samobor, on a popular place, where many folks took their pictures, too.

Vjetar u kosi.
Početkom srpnja, kad su počela sniženja, kupila sam u Zari dva kardigana, crni i crveni. Nemaju gumbe, imaju šišmiš rukave i idu, po meni, na sve. Super su mi za ovo vrijeme, kad je hladno ali nije prehladno, još uvijek mi se ne da nositi duge rukave.
Da, primijetila sam da na slikama uvijek nekako izbacim nogu, kao Angelina :) Nisam toga ni bila svjesna dok se nisam vidjela na slikama. Izgleda da mala Jolie čuči u meni, i kad vidi fotić, noga sama poleti :)
Eto, mislim da je ovo zadnji ljetnji outfit post (ljetni, haa!) za ovu godinu.
Već sam počela nositi grilonke na posao ovaj tjedan, i kako je krenulo, uskoro ću sandale spremati u njihove kutije.

Wind in my hair.
In July, when Zara started sale, I bought two cardigans there, black and red. They're much '80-ies like, but such cardigans go great with most of my wardrobe.
And yes, I did notice, when looking at my pictures, that I apparently have Angelina Jolie leg issue- somehow I always put my leg in front of me. I never knew I act like this. It seems like a small Jolie is hiding inside me, and the moment I take the camera, she takes over and my leg starts doing its thing.

So, this was the last summer outfit post for this summer.
Next one, probably in caps.

utorak, 2. rujna 2014.

Samobor


Subota je bila topla i sunčana, pravi dan za kafenisanje i šetnju.
Kako ja nemam baš vremena za neke kave i druženje kroz radni tjedan, a ni volje iskreno nakon radnog dana (a vidim da nisam jedina u takvoj situaciji), onda kad se poklopi da i jedna i druga strana imaju slobodan dan i lijepo je vrijeme, to treba iskoristit.
Plan je bio otići na kavu negdje gdje se može šetati, pa je pala ideja za Samobor, i tako smo skoknuli do Samobora na kavu.
Samobor je lijepo uređen grad blizu Zagreba, odlično povezan cestom, i sav je turistički orijentiran.
Dok smo na u centru pile kavu, gledala sam turiste Azijate kako hodaju sa svojim aparatima i kartama i mislila sam si, kako se grad dobro snašao, da privlačii strane turiste.
Putem sam naišla na mali buvljak. Muškarac koji je prodavao značke išao nam je objasniti da su neke značke bile obilježje pionira (i ja sam skupljala značke, mislim da još negdje imam album sa značkama), i nije nam baš vjerovao da smo i mi prošle kroz pionirske zakletve. Ok, pokušavao je čovjek prodati, kužim, ali bio je simpatičan.
U centru su stajali štandovi gdje se prodavao turistički sadržaj, i ja sam imala namjeru uzeti si malu koraljnu narukvicu, ali mi je pažnju odvukla ogrlica. I mislila sam se othrvati, ali prodavačica je došla i rekla da želi da samo probam ovu divnu ogrlicu, i stavila ju na mene. Raspričala se, kako taj nakit radi (mislim) obrtnička škola, ogrlica je bila prekrasna i super mi je stajala, ali sam se zahvalila i otišla na kavu. Onda sam tijekom cijele kave razmišljala o ogrlici pa sam (pogađate) nakon kave otišla do štanda, da ju odvedem doma. Zaista je jako lijepa. Ja sam sad u fazi kad sam se (kao) dogovorila sam sobom da ne kupujem ništa, jer imam svega dovoljno, i ovo je valjda bio jedini prekršraj ovaj mjesec. Neka to bude moj uranjeni rođendanski poklon samoj sebi :)
Nakon kupovine vidjela sam još dvije žene sa sličnim nakitom na sebi. Imaju ukusa, te žene :)

Moram pohvaliti i ugostiteljstvo. Ostale smo na ručku u Samoboru, restoran se zove K Gabreku, jako ljubazno osoblje, jako jako dobar muškat, i fina klopa.
Sunce je toliko sijalo da uopće nisam vidjela što slikam i kako ispada. Evo još par turističkih.
Zaista je dobra promjena otići u Samobor i popit kavu tamo :)



Saturday was a warm, sunny day, a great option for a coffee and a walk. And since I don't often have a chance to have a coffee and a walk with my friend Smilja, when she suggested going to Samobor, I agreed immediately. Samobor is a (small) town near Zagreb, it takes  ca. half an hour by car to get there. It is a picturesque place, tourist oriented, with lovely parks and streets and renovated ols buildings.

On our walk to the center, we saw a kind of a flea market, where oldish things were for sale. A man there had a booth and was selling badges from our childhood. It was sweet and funny, the way he explained us how old the badges are as if don't know the period he was telling us about. Yes, he was trying to sell it, I know :)

When we finally went to the center, there were boots with touristic things for sale, lovely souvenirs.
And there was a lady selling coral jewelry. I decided not to spend money this month on anything unimportant, so I passed by the most beautiful necklace, but this lovely and wise lady stopped me and asked to only put this black necklace on my neck, and there it was, love on the first sight.
I was strong enough to not by it (immediately) and go for a coffee, but I couldn't stop thinking about it and later I went back, and bought black coral necklace and red coral bracelet. See how great it is? I know, right?

Later we had a lunch and great wine (muscat). It was a good change, spending a day in Samobor.


nedjelja, 31. kolovoza 2014.

Bezglutenski popečci od tikvica/ Gluten-free zucchini fritters

Dobar dan svima, nadam se da vam je vikend lijep (i bez kiše).
Nisam već dugo pisala o hrani, zato danas slijedi jedan recept koji je jednostavan, koristila sam bezglutenska brašna pa svi koji imaju problem s glutenom mogu također probati.
Trenutno je obilje tikvica oko mene, i odlučila sam napraviti popečke od tikvica. Radila sam ih i prije, ali s "običnim" brašnima, pa nisam znala kako će ispasti.
Ispalo je super :)

Za popečke treba zaista malo vremena, najviše vremena potrošila sam na blendanje tikvica u blenderu.
Ja ih ne gulim, nego isjeckam u male komade i zblendam.
Dodala sam 2 jaja, ulje, sol, papar i crvenu papriku. Koristila sam kukuruzno i heljdino brašno. Za ovaj recept nema mjera, jer ovisi o tome koliko su vam tikvice vodenaste. Bitno je da prvo usitnite tikvice, dodate jaja i malo ulja, te zatim brašna onoliko, koliko je potrebno da smjesa bude tekuća a ne vodena, jer smjesu treba žlicom stavljati na tavu.
Kako sam pekla na keramičkoj tavi, nisam dodavala više ulja osim onog u smjesi, peče se na svakoj strani po minutu- dvije.
Ovi popečci su gusti i zasitni. Sporo se jedu jer svaki zalogaj traži malo više žvakanja, za razliku od prosječnog pekarskog proizvoda. Znam da izgledaju mali (tako ih je lakše peći i okretati), ali vjerujte mi da ih je samo par dovoljno da budete siti kroz jutro, do ručka.
Može se jesti samo, može vam glumiti kruh uz glavno jelo, a meni se sviđa i ideja da na popeček/popečak stavim neku ribu (losos ili tunu).

Dobar tek!


Good day, I hope your weekend is lovely (and without the rain).
It's been a while since I last posted a recipe, so for today I've decided to  show you how easy it is to prepare zucchini fritters.
I've used buckwheat and corn flour, so it is gluten-free, for all you out there with gluten issues, you can try it.
There are no exact measures, it really depends on how much water a zucchini has.
So, after you blend a zucchini, add an egg (or two, if you're preparing more), flours, olive oil, and salt, pepper and paprika.
It is important to keep the mixture fluid, but thick.
Preheat the pan ( I use a ceramic one, so there was no extra oil added), and put two spoons for one fritter on the pan.
I know it seems small, but believe, you need just a few of these to keep you full for hours.
And you can experiment, and add some other spices, if you want to.

These fritters go well with salmon or tuna.
Bon apetit!

utorak, 26. kolovoza 2014.

Slikovnice/ Children's books

Danas sam bila u Knjiguljici, dječjoj knjižnici/knjižari/čitaonici i igraonici i kafiću, sve u jednom. Jedno lijepo mjesto gdje možete kupiti dječje knjige i slikovnice, ali i čitati ih djeci.
I dok je prijateljica birala slikovnice za dar, privukle su me slikovnice mog djetinjstva.
Tri su ostale uklesane u moje sjećanje: Ježeva kućica, Grga Čvarak i Antuntun.

Ne sjećam se više kako su slikovnice u moje vrijeme bile ilustrirane, nemam pojma kako su izgledale. Sjećam se priča, sjećam ih se napamet već skoro trideset godina. (sjećam se i prve knjige koju sam ikad pročitala: Torta na nebu, ali o tome drugom prilikom.)
I drago mi je vidjeti da su još uvijek aktualne. Grgu Čvarka i Antuntuna je ilustrirao Tomislav Torjanac, i super su. Ako imate priliku, prelistajte. (on ilustrira i knjige, i izrađuje plakate na temu svojih ilustracija, zaguglajte ga).
Ježeva kućica, divna priča, i danas aktualna, i primjenjiva za naše društvo. Koliko znam, nije više na popisu lektire jer je riječ o stranom autoru :)  Zanimljivo mi je kako se Branko Čopić ipak ne da tako lako maknuti klincima iz djetinjstva, i današnji roditelji ipak kupuju Ježurku i čitaju klincima doma.

Super su mi slikovnice, prepune boja i života ( ako čitate ovaj blog barem mrvu dugo, već znate da nisam baš neki monokromatski tip), ali samu sebe iznenadim kako još uvijek znam sve tri slikovnice napamet.
I otkad sam prelistala Antuntuna danas popodne, cijelu večer u sebi pričam
U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um
On posao svaki na svoj način radi. Jaja za leženje on u vrtu sadi.
Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem...

Sjećate li se ovih slikovnica? Jesu li vam još uvijek drage? Meni izazivaju instant osmijeh.
Koje su vam još drage?
Ove male priče mi imaju više života i smisla za humor i konciznosti nego većina današnjih novinskih članaka, i toliko je truda uloženo i u temu i u stih i rimu, a ilustracije su odlične.
Drago mi je vidjeti da postoje djela i ljudi koji se oko slikovnica toliko trude.
Kad pogledam unazad, toliko stvari iz djetinjstva se ne sjećam više, ali dobre slikovnice ne zaboravljaš.

utorak, 19. kolovoza 2014.

Šibenik, Lika, Čiovo

Ovo će više biti slikovni nego pisani post. Zadnja dva vikenda provela sam u vožnji, i kako nisam na godišnjem, iskorištavam prilike za putovanja.
Na povratku iz Šibenika stali smo u odmaralištu kod Skradina, meni je tamo prekrasan pogled, ali nikako odvojiti vremena i otići baš baš u skradin, pa se, za sada, samo divim s autoputa pogledu na ušće Krke u more.

Lika me uvijek asocira na boje i prirodu. Nije sva Lika čista priroda, naravno, ali mjesta kamo ja idem, kad idem rodbini, mjesta su slabe ili nikakve naseljenosti, a putevi su kroz divljinu, ili barem ono što meni izgleda kao divljina. To je čista priroda, bez smeća i industrije, bez gužve na cestama, bez cesti :)
Vozi se u prvoj kad ima grubog makadama, ili kad uopće nema makadama nego se vozi po zemljanom putu. Ali to je u redu, prisili me da otvorim prozor i polako udišem sve te silne mirise i razgledam boje.
Moja rodbina ima gumeni čamac, i otišli smo s čamcem na rijeku Liku, koja je ogromna. Ne znam jeste li ikad bili tamo, ali Lika je u kanjonu, i rekla bih da je narasla preko 15 metara. Meni je izgledalo dosta zastrašujuće, kanjon se uopće nije vidio, a vozili smo se pored vrhova krošnji stabala, koja su bila duboko pod vodom. Prošlo ljeto bila sam isto tamo, i ovdje i ovdje  možete vidjeti koliko je niža bila zadnjih godina, ako vas zanima.


Na putu za Zagreb, 5minutna vožnja pretvorena u 25minutnu, u sporom kasu iza kombajna. Kako da to preteknem? Kamo? Kako?

Tjedan dana kasnije otvorila se prilika za vikend trk do mora. Na Janjču, na pauzi, prvo je pored mene prošao auto s prikolicom, a na prikolici je tip vozio- heliktopter (časne mi riječi). Ne ulazim u to zašto netko ide autoputem kad ima helikopter, i kako se to točno naplati kad dođeš do kućica. Na kraju pauze, doletio je ogroman žuti leptir, bez straha, i nariktavao se da ga uslikam. Toliko je bio skuliran, da sam na kraju prinijela bocu kole pored njega da se vidi veličina (csi moment). Na fbu su mi objasnili da je to leptir svilar, koji je uvezen u Hrvatsku s planom proizvodnje svile, što je u međuvremenu propalo. Uglavnom, ovaj žuti svilar je imao krila dužine mog dlana.

I za kraj, jedna slika s mora. Bilo je kratko, nisam se slikala. Puno sam spavala, jela, pila i plivala.
I vježbala jogu. Ponijela sam mat, i digla se u 7 ujutro, i odradila pol sata.
Fora je vježbati jogu u rano jutro, pored mora. Smiruje, paše.
I točno vidim na tijelu kako nisam redovita s vježbanjem preko ljeta, kako mi "fali" par centimetara tijela jer nisam istegnuta, i teže mi je ući u neke položaje.
Vratila sam se u Zagreb, i nakon tople ljetne Dalmacije, nakon Velebita sam naletila na jesen, koja je tražila duge rukave i nogavice, i pokrivanje dekom u krevetu.



srijeda, 13. kolovoza 2014.

Tetovaže i život

Uopće nisam mislila pisati o njima, ali jedna tema na FB stranici bloga mi je zapela za oko.
Uvijek su mi tetovaže bile zanimljive, način ukrašavanja koji je trajniji od šminke i nakita, i znala sam da ću se tetovirati davno prije nego je do tetovaže zaista i došlo.

A došlo je dolaskom u Zagreb, i s nekih 18,19 godina dala sam ju napraviti, i nikad nisam zažalila.
U biti, toliko je postala dio mene da ni ne razmišljam o njoj, dok netko ne primijeti da ju imam, pa malo pričamo o tome zašto, i kako, i tko šta voli.

Velika većina ljudi oko mene ima neku tetovažu. Neke nose poruke, neke su jednostavno lijepe (ili ružne). Postoje određene stvari koje ne bih nikad dala na sebe ( šarene tetovaže, bez crne tinte) i određeni dijelovi tijela, jer mi neki ljudi izgledaju ko zašarana bilježnica s deset tetovaža posred nogu, leđa i grudi, ali hej, njihova stvar.
Ono što sam ja naučila iz ove jedne koju imam jest: ja bih još :)

I tu je nastao mali problem. Jako su mi se sviđale tetovaže na križima, ali u to vrijeme pola svijeta je imalo tribal i nije mi se dalo uniformirati na takav način.
Zatim sam uzela u obzir moguća buduća zaposlenja. I mada ne radim u državnoj insituciji, niti sam ikad dosad, ne znam što život nosi. I koliko god je tetovaža jedan od glupljih razloga da netko dobije ili ne dobije posao, isto tako se ne želim samozakidati za posao, jer baš želim tetovažom prkositi poslovnom kodeksu. Volim raditi, volim novce, gradim život i "tetovažom protiv državnih institucija" nije moja bitka.

Postala sam na FB stranicu bloga fotografiju koju sam našla, sliku žene koja se tetovira, iz davne 1940. g. I onda je jedna čitateljica (bok, čitateljice :) ) napisala da nikad to ne bi rekla za mene.
Pa sam se zapitala, kako točno ja to izgledam? Ili, kako izgledaju osobe koje imaju tetovaže?

Kod nas je nekako bilo uobičajeno da muškarci imaju tetovaže (vojska), moj otac mi je prvi objasnio da to nije dobro (a ima tetovažu iz vojske) i da će s vremenom izgubiti boju i da će mi biti žao. Masa ljudi mi je rekla da ću požaliti. Moguće da će se stvari promijeniti, ali evo prošlo je više od 15 godina, ona je crna kao i prvi dan i ne, nije mi žao.
Ali sam svjesna da tetovaže još uvijek znaju biti izraz bunta. Zato mi je super vidjeti ljude u ozbiljnim poslovnim odijelima, i ljude koji imaju karijere, kad im proviri neka tetovaža (oho, vidi, druga strana života! :) )

Znate li da tetoviranje nije samo posljedica amerikanizacije Balkana, i da je u, recimo našim krajevima , već malo duže?
U Bosni i Hercegovini djecu su tetovirali u doba osmanlijske vlasti, da bi ih obilježili i, kad i ako ih Turci otmu, da se sjete kome pripadaju i da su kršćani (tzv. sicanje). Zadnja osoba koja se tradicionalno tetovirala na taj način napravila je to nedavno, 1984.g. Ako vas više zanima, link na Wiki .

Meni je ovo bilo otkriće, pojma nisam imala da su tetovirane žene bile uobičajena stvar za vidjet u ovim područjima Europe.

Da se vratim na današnje vrijeme, tetovaže sve više postaju mainstream. Ima zaista svega.
Moja je iznad zgloba desne noge, lijepo mjesto na kojem se koža ne širi i ne bora.
Kad bih radila drugu, rado bih nešto sitno ali u množini. "Problem" je što bih ja tako nešto na vratu, ili na sljepoočnici, ili na podlaktici. Ili neku verziju krila na leđima, ali dobrooizgledajuću.
Sve dobro skrivena mjesta, znam :)
I nekako ti novci uvijek odu na nešto drugo, nešto bitnije, i moja tetovaža još očito čeka. Ali kad dođe..pokazat ću vam.
Kakvi ste vi s tetovažama? Imate? Volite? Planirate napraviti? Ili se ukrašavate drugim nečim? Pirsinzi naprimjer?