ponedjeljak, 5. studenoga 2018.

Što obući na posao? What to wear to work?


Dobar dan svima,
nadam se da se snalazite u jeseni koja to nije.

Ovo je jedina slika preživjela smrt moje kartice u mobu. Kao što vidite, imamo photobomb situaciju, mače koje radi osmice kroz moje noge, u crnim hlačama.
Nosim tamnozelenu majicu kratkih rukava, crne culottes hlače i srebrne oxfordice (Guliver).

Oxfordice su nove, divne su. Guliver ima skoro pa rasprodaju, pa sam uzela ove ljepote ( i još jedne, boje šampanjca, štogod da to znači).

Što se tiče bloga i moje dileme da ili ne nastaviti, hvala vam svima koji ste se javili.
Mislim da će biti rijetko (rjeđe) javljanje, ali će ga ipak biti. Naravno, čim sam odlučila da bih mogla stati s njim, palo mi je na pamet deset stvari o kojima bih pisala.

Kako se zadnjih godinu i više dana ovdje bavim potrošačkim mentalitetom, brzom modom, smanjivanjem kupovanja (bilo čega) i osviještenog življenja, počet ću danas s Diderotovim efektom (Diderot effect). 
Naziv je dobio po Denisu Diderotu, koji je napisao pjesmu o odijelu koje je dobio, a oblekica je bila tako krasna da je smatrao da ništa drugo, što ima, nije dovoljno dobro, pa je krenuo kupovati svašta "bolje" da bude u rangu s odijelom, te je završio u dugovima.
Diderot efekt ima dva dijela, a obadva se tiču potrošačkog društva.

Prvo, ljudi se često izjednačuju sa stvarima koje kupuju, smatrajući da im raste vrijednost ako si "priušte" nešto bolje. Je li vam to poznato?
Drugo, kupovina jednog artikla često vodi do kupovine još jednog, pa još jednog, stvarajući potrošačku spiralu (koju često osoba ne može financijski ni drugačije pratiti), jer dobre cipele zovu dobru torbu, a kad već imamo dobru torbu i cipele, red je da se nađe i neka haljina, hlače, nešto slično.
Zanimljivo je kako si sami često znamo nametnuti obavezu da nešto moramo imati, i kako onda krenemo u pohod za drugim, "boljim" stvarima, kao da će nam se poboljšati vlastita boljost.

Mislim da je to toliko duboko utkano u našu kulturu da nije lako osvijestitit, pa zatim i promijeniti obrazac ponašanja, ali dobro je čak i ako se shvati da to radimo, pa možda ne moramo svaku sezonu kupovati nove cipele, čizme, lak za nokte, torbu, što već (ako već imamo to doma).
Prva priznajem da me nekad zna ponijeti, i racionaliziram i pokušavam se opravdati.
Često se zakočim, ali borba je jaka. Valjda će postati lakše s vremenom.

Toliko za danas,
čitamo se!






Hello everyone, I hope you're managing this too warm and too strange autumn.
This picture above is the only one left after my SD card decided to die in a second, without any signs of it's end before.
As you can see, it is a photo bomb situation: a kitty walking in circles around my black culottes for work :)
I'm wearing here black culottes, a dark green t shirt and silver oxford, bought recently on a major sale.

Speaking of this blog and the possibility of shutting down- thank you all who commented my idea of stopping it.
At the end, I must admit the moment I decided to stop writing, I had ten topics (on my mind) I wanted to write about. So, I will be posting here, but not often.

For more then a year I was trying to write about fast fashion, overconsumption, shopping awareness and similar stuff, so for today I'll talk about an (to me) interesting social phenomenon: Diderot effect.
It was named after Denis Diderot, who was given a lovely, pricey gown, that made him a very happy man. This gown made him realize all other stuff he owned wasn't as good as the gown, so he started buying everything else to be more related to the gown, and got him self into financial struggles.

Diderot effect consists of two ideas. The first one is that people tend to identify themselves with the stuff they own. If they buy something more expensive, "better", whatever this means to them, they will think of themselves as if they have become, somehow, better, too.

The other idea is that buying a "better", expensive stuff often leads to buying more "better" things, for example, if you bought a pricier bag, you might try to purchase similar pair of shoes, or a coat, or something similar, starting a process of  a spiral consumption.
It is interesting how often we tend to give ourselves a task to have to have something, and then try to find and buy stuff, as if with purchasing we'll become, somehow, better.


In my opinion, this is so deep hidden in our society, it takes time and effort to simply become aware of it. And it is not necessary to stop it completely, maybe it is not even possible, but is is good realizing that we don't need another pair of boots this winter, if we already have one pair from last winter season.
 I first admit it is not easy and it is not always manageable. I hop things will get easier with time.


srijeda, 3. listopada 2018.

Projekt od godinu dana, gotov/ One year project, done



Ovaj post pišem zadnja dva mjeseca, i nikad mi nije bio dovoljno dobar.
Projekt od godine dana je završio, barem što se tiče izazova od godine dana.
Naravno da sam kupovala! Mogu sebi komotno skočiti u usta i reći da ne znam izdržati vlastiti izazov, no postoji nešto razloga za kupovine.

Preselila sam se u kuću koju sad renoviramo, i prilikom spremanja i seljenja apsolutno svih stvari, riješila sam se velike količine odjeće. Puno toga što je čekalo neki bolji dan, kad bih u budućnosti možda mogla nešto s nečim skombinirati, kad smršavim, narastem, uozbiljim se stilski ili podjetinjim- sve je letilo.
A ako ste se probali rješavati stvari, vjerojatno ste došli do toga da ste u početku blagi no s vremenom sve kritičniji prema vlastitom ormaru, i sve manje stvari prolazi ispod vašeg radara.
Tako je bilo i meni, i nakon što sam se riješila svačega, ono što je ostalo, nosila sam često.
Kako je sve to što sam imala, već imalo kilometražu, od ove zime nadalje počela sam primjećivati da su mi deblje haljine za zimu postale ofucane, puloveri istio, iznosila sam neke cipele do njihove smrti.
Trebalo je investirati u novo.
Tako da, jesam, kupovala sam. Puno manje nego ikad prije, nije nijedna kupovina bila slučajna ili nepotrebna, ali kupila sam u godinu dana dva para obuće, koja će biti za ovu jesen koja je jučer počela.
Nekoliko pari hlača za posao, nekoliko haljina za posao i izvan posla, 4 majice kratkih rukava, jednu dolčevitu i dvije torbe.
Super mi je bio izazov. Ne znam je li do njega ili do trenutka u životu, ali više ne idem u šetnje po dućanima, ne gledam čega ima, kritičnija sam. Ovo ide paralelno s mojom sviješću o utjecaju fast fashiona na okoliš, na megaproizvodnju proizvoda koji žive kratko i brzo postaju otpad, pa se kritičnost u kupovini prelijeva i na plastiku u kući, u vrećice, u ambalažu, u ponovno korištenje stvari i promišljanje oko onog što mi ulazi u kuću.

Neću nastaviti izazov, jer obično bude tako kad nešto odlučim :) svašta uleti u život, no trenutno sam u fazi da smanjujem količinu svih stvari oko sebe, pa se ne bojim da ću s prestankom projekta postati netko drugi, koji će od sutra peglati kartice po blagajnama dućana.
Osim toga, kad platite silne majstore i proizvode koje vam ugrade po kući, svjesni ste kamo su novci otišli pa i to utječe na dućansku potrošnju :)


Što se tiče ovog bloga, već neko vrijeme se pitam trebam li ga uopće nastaviti, pogotovo što zadnjih pol godine- godinu imam manje vremena i energije i uopće nemam dojam da netko čita.
Teme o kojima pišem su se promijenile, svi smo se promijenili i nisam sigurna da je ovo najbolji medij za mene. Dat ću si par mjeseci i vidjeti je li za ključ u bravu ili nije.






I've been working on this post for so long, but somehow I was never satisfied with what I wrote.
A one year project was over in August. And  it was not a shopping free year.
I purchased, quit a lot. Well, not as much as I purchased before, but was shopping.
The thing is, moving to a house means a lot of renovating. I have decluttered so much, donating and selling and giving to recycle so many books, clothes, stuff- I actually got rid of  a big part of my clothes. There was wardrobe used for so long, you could tell it was worn out.
So, I got rid of worn out stuff, and bought wardrobe I need for work.
In comparison to purchase throughout years before, this is small, but I don't think I will make this challenge again.
This whole year made me more aware of a few things: reusing and recycling and making less waste in my life. I am even more aware of the fast fashion and hyper production and all this made me far more critical. I don't need a challenge anymore, my mind has already been changed.

I know I write here really not often, and that is another topic to be discussed.
I'm in a state of mind wondering if this blog should stay alive or not, because for the last six months or more I have lack of time for it and I don't know if there is really someone reading it.
Topics I write about have changed, we all have changed and I am not sure this is the best medium for me.
I will give myself a few months more and see if it has come to an end.

ponedjeljak, 3. rujna 2018.

Putovnica/ The passport




Istekla mi putovnica.
Uz sve što trenutno radim, uz sve majstore na koje gubim vrijeme i živce, odem se ja poslikati za putovnicu jedno jutro na pauzi na poslu.
Slike su standardno grozne, nemam nijednu sliku za dokumente da ličim na sebe. Prihvatila sam da je to tako, uglavnom izgledam ko zločinac s potjernice.

I dođem ja na mup, poplaćam one preskupe biljege i uplatnice za ne znam što, predam slike, i mupovka na šalteru pogleda slike i reče da ona to ne može primiti, jer "glete, gospođo, uopće nema bijelog okolo, a ja moram odrezati da bude bijelo okolo." Ne znam uopće što to znači.
Pita me gdje sam se to slikala, rekoh u Zagrebu.
Ah, (onaj, pokroviteljski ah), ima ona tu fotografe koji znaju  slikati kako treba :)

Nedavno sam saznala da zapravo ne trebate izrađivati nove slike, ako imate relativno friške slike za neki drugi dokument. To nisam saznala na stranicama mupa, makar sam pročitala puno toga tamo, nego u nekom razgovoru. Rekoh ja teti na šalteru da iskoristi slike koje ima s moje nedavne osobne.

Pa smo se gledale par trenutaka.
Vidim da sad nosite raspuštenu kosu, reče ona uspoređujući me sa slikom gdje mi je kosa upletena u nešto iza glave, jer za slikanje morate imati kretensku frizuru uz ubojiti izgled.
Došlo mi je da joj kažem "samo malo, recite hoćete li da složim klasičnu punđu tu pred vama, ili  neku pletenicu?" Na slici gore je pletenica koju sam na poslu splela, napamet, a izgleda da ću svoje umijeće morati pokazivati i po šalterima.

Da, rekoh, ne izgledam svaki dan ko na osobnoj.
Između svake rečenice nekakve sekunde tišine, ne kužim što se pokušava time, natjerati ljude da se odu slikati? I tako, gledamo se mi, veli ona da ok, može ona probati povući slike iz sustava, ali ako sad povuče, ne može ih poslije izbrisati.
Zašto bi ih, zaboga, izbrisala? Cilj je da se iskoristi mogućnost ne fotografiranja opet i mogućnost korištenja istih slika.
Dala sam joj  slobodu da "povuče te slike iz sustava".
Slike su "prošle".
Zanima me u kojem "sustavu" oni"rade".
Eto, ako trebate uskoro raditi novu osobnu ili putovnicu, a nešto od takvih dokumenata ste nedavno radili, i nemate strašnu želju opet se slikati, znajte da slike postoje "u sustavu", samo ih trebate podsjetiti na to.
Sanjam tenutak kad će u ovoj državi, u bilo kojem njenom segmentu, protokoli biti pojednostavljeni i više na ruku građana.







I had to make a new passport, because the old one expired. Here, in Croatia, you need to take a picture where a person usually looks like an idiot. The hair has to be removed from the face, no glasses, no jewelry, nothing but the bare face, and no smile. We have to look like a criminal on a warrant.
As I already know the procedure, I went to a photo studio last week and had taken a picture of me, looking usually disturbing. Pictures for personal documents are by far the ugliest pictures of me, owned by me. But it is what it is, I go along and have brought the pictures with me and gave all the details at the police station.

The woman working there denies my new ugly pictures, saying she cant use them because it wasn't taken correctly, stating the reason must me the photo studio in another town (nonsense).
She informed me there is a lovely photograph who knows how to take pictures, and that I should go and pay another set of pictures.
What she didn't tell me, and I did know already, is that you can use your own pictures recently given t police when making some other personal document, in my case, my ID card.

I told her that, somehow she didn't look satisfied with me knowing that. She look at that picture in the system and  concluded that I don't have the hair in the same way as I did two years ago, when the picture was taken. I had the urge asking her what hair do should I make right then, in front of her, maybe a bun or  a braid? Come on, people change the way they have their hair!
( In the picture above, this is me, making a braid at work, without the mirror. Maybe I will have to show it in the future in front of somebody).
So we looked at each other in silence of a few moments, she warned me then, if she loads this picture, there is no undo. Like I want an "undo". I want a passport!

So, if you are living in Croatia or making your personal documents here, this is for your information: in case you have recently made a personal document with your picture, you really don't need to take new pictures. Just let the employees know there are your pictures in the system, and you know you can use them again.
I dream of a day when this country will have more simplified protocols. Everywhere.



utorak, 7. kolovoza 2018.

Što obući na posao?/ What to wear to work?



Svaki dan, prije polaska na posao, idem kroz ormar i pipam koji komad odjeće mi je najtanji, jer ovo zlo od sunca vani prži kao da nema sutra.
Svaki dan ja na posao nosim sa sobom kremu za sunčanje, jer mi izgori lijeva ruka, dekolte i lice dok se dovezem do posla, i toaletnu vodu jer imam dojam da sam se džabe tuširala 5 minuta nakon izlaska van. Dezodoran me čeka na poslu, nije da se samo špricam toaletnom vodom :)

Većinu vremena sam u haljinama i ovo je rijetka kombinacija suknje i majice. Žuta je dobra boja za kombiniranje: ide i sa nebojama, i sa šarenim i može se igrati color blocking s njom..Ovaj put je išla cvjetna majica i Batine sandale na punu petu.

Ambrozija je u punom cvatu i uglavnom plačem svaki dan, pa sam u razdoblju nenošenja maskare, evo skoro već dva mjeseca. Samo puder i ruž, golih očiju.

Every day, before heading to work, I go trough my wardrobe closet and touch all my clothes to find the ones that are now thick and too warm. Here in Croatia days are hot and humid and as a person who is not that into summer and heat, I'm looking forward to some cooler days.

At the moment I'm carrying every day spf cream, deodorant and eau de toilette in my bag, because I get sunburned while driving to work. And while it is so hot, I prefer going to work in dresses, so this outfit is rare.
I like the yellow colour: it can be combined with non colours and stripes and other colours and other prints. This time I wore a floral T shirt and wedges with it.

It is ambrosia allergy season and I cry usually every day. I have pills but they don't help every time.
I had to change my make up routine and for the last two months I wear only powder and a lipstick, with my eyes completely nude.




}, 10);