utorak, 26. kolovoza 2014.

Slikovnice/ Children's books

Danas sam bila u Knjiguljici, dječjoj knjižnici/knjižari/čitaonici i igraonici i kafiću, sve u jednom. Jedno lijepo mjesto gdje možete kupiti dječje knjige i slikovnice, ali i čitati ih djeci.
I dok je prijateljica birala slikovnice za dar, privukle su me slikovnice mog djetinjstva.
Tri su ostale uklesane u moje sjećanje: Ježeva kućica, Grga Čvarak i Antuntun.

Ne sjećam se više kako su slikovnice u moje vrijeme bile ilustrirane, nemam pojma kako su izgledale. Sjećam se priča, sjećam ih se napamet već skoro trideset godina. (sjećam se i prve knjige koju sam ikad pročitala: Torta na nebu, ali o tome drugom prilikom.)
I drago mi je vidjeti da su još uvijek aktualne. Grgu Čvarka i Antuntuna je ilustrirao Tomislav Torjanac, i super su. Ako imate priliku, prelistajte. (on ilustrira i knjige, i izrađuje plakate na temu svojih ilustracija, zaguglajte ga).
Ježeva kućica, divna priča, i danas aktualna, i primjenjiva za naše društvo. Koliko znam, nije više na popisu lektire jer je riječ o stranom autoru :)  Zanimljivo mi je kako se Branko Čopić ipak ne da tako lako maknuti klincima iz djetinjstva, i današnji roditelji ipak kupuju Ježurku i čitaju klincima doma.

Super su mi slikovnice, prepune boja i života ( ako čitate ovaj blog barem mrvu dugo, već znate da nisam baš neki monokromatski tip), ali samu sebe iznenadim kako još uvijek znam sve tri slikovnice napamet.
I otkad sam prelistala Antuntuna danas popodne, cijelu večer u sebi pričam
U desetom selu živi Antuntun. U njega je malko neobičan um
On posao svaki na svoj način radi. Jaja za leženje on u vrtu sadi.
Kad se jako smrači, on mrak grabi loncem...

Sjećate li se ovih slikovnica? Jesu li vam još uvijek drage? Meni izazivaju instant osmijeh.
Koje su vam još drage?
Ove male priče mi imaju više života i smisla za humor i konciznosti nego većina današnjih novinskih članaka, i toliko je truda uloženo i u temu i u stih i rimu, a ilustracije su odlične.
Drago mi je vidjeti da postoje djela i ljudi koji se oko slikovnica toliko trude.
Kad pogledam unazad, toliko stvari iz djetinjstva se ne sjećam više, ali dobre slikovnice ne zaboravljaš.

utorak, 19. kolovoza 2014.

Šibenik, Lika, Čiovo

Ovo će više biti slikovni nego pisani post. Zadnja dva vikenda provela sam u vožnji, i kako nisam na godišnjem, iskorištavam prilike za putovanja.
Na povratku iz Šibenika stali smo u odmaralištu kod Skradina, meni je tamo prekrasan pogled, ali nikako odvojiti vremena i otići baš baš u skradin, pa se, za sada, samo divim s autoputa pogledu na ušće Krke u more.

Lika me uvijek asocira na boje i prirodu. Nije sva Lika čista priroda, naravno, ali mjesta kamo ja idem, kad idem rodbini, mjesta su slabe ili nikakve naseljenosti, a putevi su kroz divljinu, ili barem ono što meni izgleda kao divljina. To je čista priroda, bez smeća i industrije, bez gužve na cestama, bez cesti :)
Vozi se u prvoj kad ima grubog makadama, ili kad uopće nema makadama nego se vozi po zemljanom putu. Ali to je u redu, prisili me da otvorim prozor i polako udišem sve te silne mirise i razgledam boje.
Moja rodbina ima gumeni čamac, i otišli smo s čamcem na rijeku Liku, koja je ogromna. Ne znam jeste li ikad bili tamo, ali Lika je u kanjonu, i rekla bih da je narasla preko 15 metara. Meni je izgledalo dosta zastrašujuće, kanjon se uopće nije vidio, a vozili smo se pored vrhova krošnji stabala, koja su bila duboko pod vodom. Prošlo ljeto bila sam isto tamo, i ovdje i ovdje  možete vidjeti koliko je niža bila zadnjih godina, ako vas zanima.


Na putu za Zagreb, 5minutna vožnja pretvorena u 25minutnu, u sporom kasu iza kombajna. Kako da to preteknem? Kamo? Kako?

Tjedan dana kasnije otvorila se prilika za vikend trk do mora. Na Janjču, na pauzi, prvo je pored mene prošao auto s prikolicom, a na prikolici je tip vozio- heliktopter (časne mi riječi). Ne ulazim u to zašto netko ide autoputem kad ima helikopter, i kako se to točno naplati kad dođeš do kućica. Na kraju pauze, doletio je ogroman žuti leptir, bez straha, i nariktavao se da ga uslikam. Toliko je bio skuliran, da sam na kraju prinijela bocu kole pored njega da se vidi veličina (csi moment). Na fbu su mi objasnili da je to leptir svilar, koji je uvezen u Hrvatsku s planom proizvodnje svile, što je u međuvremenu propalo. Uglavnom, ovaj žuti svilar je imao krila dužine mog dlana.

I za kraj, jedna slika s mora. Bilo je kratko, nisam se slikala. Puno sam spavala, jela, pila i plivala.
I vježbala jogu. Ponijela sam mat, i digla se u 7 ujutro, i odradila pol sata.
Fora je vježbati jogu u rano jutro, pored mora. Smiruje, paše.
I točno vidim na tijelu kako nisam redovita s vježbanjem preko ljeta, kako mi "fali" par centimetara tijela jer nisam istegnuta, i teže mi je ući u neke položaje.
Vratila sam se u Zagreb, i nakon tople ljetne Dalmacije, nakon Velebita sam naletila na jesen, koja je tražila duge rukave i nogavice, i pokrivanje dekom u krevetu.



srijeda, 13. kolovoza 2014.

Tetovaže i život

Uopće nisam mislila pisati o njima, ali jedna tema na FB stranici bloga mi je zapela za oko.
Uvijek su mi tetovaže bile zanimljive, način ukrašavanja koji je trajniji od šminke i nakita, i znala sam da ću se tetovirati davno prije nego je do tetovaže zaista i došlo.

A došlo je dolaskom u Zagreb, i s nekih 18,19 godina dala sam ju napraviti, i nikad nisam zažalila.
U biti, toliko je postala dio mene da ni ne razmišljam o njoj, dok netko ne primijeti da ju imam, pa malo pričamo o tome zašto, i kako, i tko šta voli.

Velika većina ljudi oko mene ima neku tetovažu. Neke nose poruke, neke su jednostavno lijepe (ili ružne). Postoje određene stvari koje ne bih nikad dala na sebe ( šarene tetovaže, bez crne tinte) i određeni dijelovi tijela, jer mi neki ljudi izgledaju ko zašarana bilježnica s deset tetovaža posred nogu, leđa i grudi, ali hej, njihova stvar.
Ono što sam ja naučila iz ove jedne koju imam jest: ja bih još :)

I tu je nastao mali problem. Jako su mi se sviđale tetovaže na križima, ali u to vrijeme pola svijeta je imalo tribal i nije mi se dalo uniformirati na takav način.
Zatim sam uzela u obzir moguća buduća zaposlenja. I mada ne radim u državnoj insituciji, niti sam ikad dosad, ne znam što život nosi. I koliko god je tetovaža jedan od glupljih razloga da netko dobije ili ne dobije posao, isto tako se ne želim samozakidati za posao, jer baš želim tetovažom prkositi poslovnom kodeksu. Volim raditi, volim novce, gradim život i "tetovažom protiv državnih institucija" nije moja bitka.

Postala sam na FB stranicu bloga fotografiju koju sam našla, sliku žene koja se tetovira, iz davne 1940. g. I onda je jedna čitateljica (bok, čitateljice :) ) napisala da nikad to ne bi rekla za mene.
Pa sam se zapitala, kako točno ja to izgledam? Ili, kako izgledaju osobe koje imaju tetovaže?

Kod nas je nekako bilo uobičajeno da muškarci imaju tetovaže (vojska), moj otac mi je prvi objasnio da to nije dobro (a ima tetovažu iz vojske) i da će s vremenom izgubiti boju i da će mi biti žao. Masa ljudi mi je rekla da ću požaliti. Moguće da će se stvari promijeniti, ali evo prošlo je više od 15 godina, ona je crna kao i prvi dan i ne, nije mi žao.
Ali sam svjesna da tetovaže još uvijek znaju biti izraz bunta. Zato mi je super vidjeti ljude u ozbiljnim poslovnim odijelima, i ljude koji imaju karijere, kad im proviri neka tetovaža (oho, vidi, druga strana života! :) )

Znate li da tetoviranje nije samo posljedica amerikanizacije Balkana, i da je u, recimo našim krajevima , već malo duže?
U Bosni i Hercegovini djecu su tetovirali u doba osmanlijske vlasti, da bi ih obilježili i, kad i ako ih Turci otmu, da se sjete kome pripadaju i da su kršćani (tzv. sicanje). Zadnja osoba koja se tradicionalno tetovirala na taj način napravila je to nedavno, 1984.g. Ako vas više zanima, link na Wiki .

Meni je ovo bilo otkriće, pojma nisam imala da su tetovirane žene bile uobičajena stvar za vidjet u ovim područjima Europe.

Da se vratim na današnje vrijeme, tetovaže sve više postaju mainstream. Ima zaista svega.
Moja je iznad zgloba desne noge, lijepo mjesto na kojem se koža ne širi i ne bora.
Kad bih radila drugu, rado bih nešto sitno ali u množini. "Problem" je što bih ja tako nešto na vratu, ili na sljepoočnici, ili na podlaktici. Ili neku verziju krila na leđima, ali dobrooizgledajuću.
Sve dobro skrivena mjesta, znam :)
I nekako ti novci uvijek odu na nešto drugo, nešto bitnije, i moja tetovaža još očito čeka. Ali kad dođe..pokazat ću vam.
Kakvi ste vi s tetovažama? Imate? Volite? Planirate napraviti? Ili se ukrašavate drugim nečim? Pirsinzi naprimjer?






ponedjeljak, 11. kolovoza 2014.

Šibenik.


Vikend sam provela u obiteljskim druženjima. Provezla sam dosta kilometara, jer sam prvo otputovala u Šibenik, zatim u Liku, te sam kruzala dosta po Lici i sinoć se kasno vratila nazad u Zagreb.
Umorna sam, ali vani je sunce, vikend je bio jako lijep, te evo malo slika s putovanja.

Subota ujutro osvanula je u magli, ustala sam malo ranije za pola sata joge prije višesatne vožnje do Šibenika. Svitanja su tako lijepa, tiha i mirna i bogata bojama.
Jednom davno, u razdoblju kad nisam radila smjenski, nego 9-17, obično sam se dizala malo ranije, da u miru popijem prvu kavu i gledam sunce kako se diže. Odvojila bih rano jutro za sebe, da se probudim, započnem dan u miru, da si postavim temelje za dan, i onda mi je bilo lakše proći kroz ostatak dana, kakav god da je bio, jer mi njegov početak nije bio hektičan, bez strke i kašnjenja na posao i ne znam čega sve ne.
Kako sam sad u smjenama, dizanje u zoru mi i nije neka opcija, pa ovakve prizore zaista rijetko vidim i uživam u njima.
Dizanje malo ranije za jogu prije puta i kavu u vrtu, dok je tišina i dok je trava još vlažna od rose, ispostavilo se kao mudar potez, jer su sati nakon toga bili prepuni gužve. Krcata autocesta, presretači koji love nekakve prebrze aute, vrućina i sunce (i nadrealna magla u Lici) i dosta malih prometnih obilježili su put do Šibenika, ali vrijedilo je.
Dan je bio sunčan i vruć, grad prepun turista, gradske kale su blještale svojim bijelim kamenom (i taj kamen je zaista sklizak), ali svi mi je pasalo, i turistički sam prošla kroz grad.



I've spent the weekend in family gatherings, and having two family gathering in different parts of country meant a lot of driving. But it was worth the drive.
First we went to Šibenik, a dalmatian town on the Adriatic coast. And since it is high tourist season here, highways are crowded, I knew it will take a while to get there, so I got up earlier ( half past 5) and did yoga, and then went on the journey. I was right, and it was a clever decision, since the driving was long and the day was hot and sunny, but when we finally got there, all the crowd and angry drivers and too much sun ..everything was forgotten.
Šibenik is beautiful.
Lately tourists have found it and started coming in more, and it was full with people, warm and shiny, covered in its white, polished stone.
Katedrala sv. Jakova okupana suncem, i krstionica Jurja Dalmatinca (15.st) u njoj. Šibenska katedrala ukrašena je kamenim glavama koje je Juraj Dalmatinac napravio po svojim sugrađanima, sve su glave različite :) ako bolje pogledate, na slici se vidi kip Eve, koja se polupokrila, to jest, ne pokriva uopće grudi ( jer su grudi bile simbol bogatstva i blagostanja).  S druge strane, postoji i kip Adama, koji nije na slici, i Adam je pokrio svoje cike. Zar nije renesansa bila zanimljiva? :)
Inače, u katedrali je kip boga- mislim da je to jedini kip boga za koji znam, barem kod nas. Na slici ispod je Državni arhiv.

St. Jacob's cathedral in the sun. Most known its sculptor is Juraj Dalmatinac (15th century), who created heads put around the building, and these sculptured heads are all different, probably with faces his co- citizens had. Also, there are statues of Eve and Adam, and you can see on the picture above how Eve didn't cover here breasts, because breasts symbolized wealth and abundance back in Renaissance. At the same time, Adam covers his. Isn't Renaissance interesting? So much different symbols then we have today.
Picture below show the State archive.


Tvrđava sv. Mihovila nedavno je obnovljena i sad je na njoj, pored muzeja, i mjesto održavanja koncerata, predstava i baleta, a pogled s nje puca preko šibenskog kanala.

St. Michael's fort has been renovated, and now it is a place where concerts and other events have been taking place. It is also a museum, and has a magnificent view of the town, coast and islands.
Kale su strme i skliske, kamen blješti na suncu. Dolje desno na slici je staro gradsko groblje, gdje se još uvijek vrše ukopi.

Here you can how the town looks like from the fort, and below is a picture of an old cemetery that is in use even today.

 Pri spuštanju u grad naišli smo i na srednjovjekovni samostanski vrt.  Oaza zelenila okružena kamenim palačama, prelijepo mjesto za sjest i odmorit se, i malo pomirisati bilje.

And while walking down the slippery stairs, we saw a middle age monastery garden, and we entered and found beautiful place with lots of flowers and herbs.
Super su mi ova arhitektonska rješenja, često primjenjivanja u prošlim vremenima:)
Osim toga, a možda ovo niste znali, kad se gradio grad, odmah su sagradili i mjesta za vodu za životinje, da imaju gdje doći do pitke vode. Tako po starom dijelu Šibenika ima dosta ovakvih kamenih, uklesanih "zdjelica" za vodu. Nisam sigurna da je i danas tamo pitka voda za pse i mace, ali možete provjeriti ako vas put nanese tamo.

I like these architectural solutions, often used in past times. 
These small stone bowl were made for animals in town. I first thought it was to provide them water, but later I've learnt that it was a way to keep animals infected by rabies away from the people.

Šibenik je pun turista, zaista nije više tranzitna točka. Gradi se veliki hotel, jedrilice i jahte dolaze i kruzaju, i imam dojam da se grad (napokon) pronaša o pomalo gradi svoje mjesto u turističkom svijetu.
Parking je izazov, i bilo bi super da je malo bolje organiziran parking. Također, bilo bi super kad bi vlasnici pasa čistili iza svojih ljubimaca drek po stepenicama. Osim toga, nemam neke druge zamjerke za ovako malo vremena koje sam tamo provela.
Mislim da se može provesti dobar vikend tamo, uz obilazak otočića ispred Šibenika, a ako uzmete u obzir da je u blizini i NP Krka, te Skradin, zaista se može svašta vidjeti. Osim toga, obnovljena je i šetnica uz more, a ove godine otvorili su i gradsku plažu (za koju mi kažu da se domaći tamo ne kupaju :) ali to mi je nekako obilježje mnogih obalnih gradova, da domaći živalj ide na kupanje negdje drugdje), pa kao turist možete lijepo provesti par dana.

Nakon Šibenika krenula sam u Liku, no to je tema za idući post.


četvrtak, 7. kolovoza 2014.

05.08./ August 05th

 Zaželjela sam si sunčan, topao dan. Obukla sam se u bijelu suknju i žutu majicu i sandale, i nafrčkala kosu. Sve sam napravila za jedan vedar, lijep dan. Dobila sam 50 nijansi sive, kao što vidite na slici iznad, Sljeme i oblak u obliku Sljemena koji se valja preko vrha.
Na praznik sam radila, i negdje nasred posla počela je i kiša. Moje lokne su prestale postojati.
Negdje kroz dan, moj fotić je pokazao kičmu i pobrisao 70tak slika.
Onda je došao kraj poslu, no ja sam dogovorila kavu nakon posla.

U zadnje vrijeme imam problem s birtijama, što god hoću naručiti -nemaju.Tako je izgledalo i danas. Nemaju Sommersby, nemaju Jamnicu Ginger, nemaju Schweppes ginger. I ovo nije iznimka, više pravilo.
Jednostavno ti polualkoholni proizvodi nisu poželjni birtijama. Neki dan mi se desilo da jedna birtijica nije imala ni pelin. Pelin! Pa tko još nema pelin u ponudi?

No da se vratim, nakon dana i lokni i fotića, koji je sam pobrisao puno puno lijepih slika, i prelagane odjeće i kiše; i nakon neimanja ničeg finog na jednoj terasi na Britancu, ostatak dana je prošao super. Za početak, grad je bio poluprazan, parkingaje bilo posvuda. Osim toga, državni je praznik i nije se plaćao  parking. Ovo sam slikala u slučaju da se treba klati kasnije.

Grad je pun turista, milina je gledati toliko stranaca, s glavama toliko u razgledanju vrhova kuća i tornjeva i sve nešto zapisuju, i iz raznih su krajeva, raznih religija, raznih boja kože..osjećala sam se tako kozmopolitski. :)
Milina, sjediš na klopi a oko tebe stranci, baš mi se sviđa Zagreb ljeti. Baš dobra atmosfera. 
Umami ima standardno dobru hranu, a ja sam baš baš imala potrebu jesti nešto toplo (juhu) i curry nakon toga. Čak smo dobile i porukice uz štapiće. Veli porukica da jagode imaju više vitamina C nego naranče. Poruka je dosta, onako, iz neba pa u rebra. No dobro, dobila sam info o jagodama i štapiće koje ne znam koristiti. Mogu se ja praviti da znam, ali uz štapiće se ne budem najela. Zna li netko kako se to da naučiti? Ima li jutjub film?

Nakon ručka, čaša dobrog vina. Prerijetko sam u centru, tako da mi paše dođi ponekad i potrošiti par sati, zanemarim neke sitnice poput nedostatka wca, i popijem fino vino, ovaj put u Melinu. Sviđa mi se njihova terasa, mislim da je dog friendly, dva cucka su se naganjala cijelo vrijeme, i kad kažem naganjala, mislim da su jedan drugom držali glave u zubima i režali i kolutali se pored mene, pa bi uzeli pauzu da ohanu malo, pa ispočetka. I sviđaju mi se čaše, mislim da tu stanu barem tri deca. Volim vino na čaše, da mogu probat i više vrsta ako mi se baš hoće. 

Podsjetila sam samu sebe na one polugole turiste koji šeću prelagano obučeni kad je vrijeme za topliju garderobu, pa sam se turistički i slikala, između dvije kiše. U šetnji do auta prošla sam i pored uspinjače, koju nisam dugo dugo posjetila. Vidim da turisti dosta obajaju oko nje, možda se zaletim kroz ljeto na jednu vožnju :)

Za kraj dana, Krivi put. Krivi put je lijepo mjesto za podružiti se, u Savskoj. Ima veliku terasu s klupama, baš mi je društveno mjesto i jako mi je ugodno tamo, makar sam, iskreno, valjda dvaput godišnje u tom dijelu grada. Ali ako ste u prolazu, odite na kavu/cugu, provedite popodne/večer tamo. 

August 05th is a national holiday here, but I was working, and made a wish to have a sunny, warm day.
So, in the morning I dressed in a white skirt and a yellow shirt, and made myself curls, and went into a dark, gray, cloudy town.
But there was no rain!

So, a couple of hours later, it rained and rained and my curls stopped existing.
I decided to have something good out of the day, and scheduled a coffee and lunch afterwards, and headed into the centre later. Zagreb is empty in the summer, mostly tourists come and I can see different atmosphere with strangers wondering around.
Although it was a national holiday, restaurants were open, and so were the bar, and finally I had a decent lunch (warm, autumn-y) and afterwards, good wine. I like it when I get such big wine glasses, it looks classy :) And the place we were at is dog friendly, we had two dogs rolling around the terrace all the time, happy.
Later I took a picture of myself where tourists take pictures, too. 
I like the idea of looking at the town like some strangers would.

utorak, 5. kolovoza 2014.

Fali mi ljeto/ Missing summer


Nikad mi nije pasalo provoditi cijele dane na plaži. Nije mi se sviđala ideja cvrčenja i sunčanja i tamnjenja i kupanja i mase ljudi s natiskanim ručnicima oko mene. Moja mora su uvijek bila više odmor, a manje kupanje, a još manje sunčanje. Svijetla sam i pjegava, i vjerujte mi, ja ne tamnim filmski.
Ja dobijem crvene fleke, i svrbi me koža, i ništa u tome nije fora ni dobro.
Moja mora su uvijek bila odmor, a tako su bile i rijeke. Odeš se podružiti, pa se baciš u vodu/more, pa se malo kupaš, pa malo plivaš, i onda ležiš na ručniku i guštaš.
I koliko god da nisam fan vrućina i sunca bez prestanka..fali mi ljeto.

Fali mi oblačenje i nošenje ljetne garderobe, bez veste uvijek tu za svaki slučaj, i sandale s kojima neću biti mokrih nogu do kraja dana jer je, eto, opet naglo palo.
Pola svoje ljetne garderobe nisam uopće ni obukla ove godine. Na sniženjima nisam ni gledala ljetne stvari, mudro sam se okrenula nadolazećoj jeseni i spremna sam s dugim odjevnim predmetima. Ok, ni ljetna ponuda mi nije bila baš nešto po dućanima, a zimska mi se više sviđala, but still.
Meni je danas radan dan, i odlučila sam glumiti ljeto. Obukla sam bijeli šos i žutu majicu i sfrkala kosu i došla na posao na sumorno, sivo jutro. Ali hej, nije padalo.

Malo su se stvari promijenile, pada, pada bez prestanka, moje lokne su na samrti a ja razmišljam kako ne smočiti noge.
Svjesna sam klimatskih promjena i kako je unazad par godina isto tako bilo ekstremno, samo u drugu krajnost. Sve to znam, ali ipak mi fali ljeto. Onaj osjećaj da je sunce tu prije mog buđenja u 6 i nešto, umjesto tame u stanu kad se jedva budim.
I kad se ne moram pokrivati dekom i spavati uopće obučena.
Fale mi dugi dani kad se stigne još brdo stvari obaviti nakon posla, jer je dan dug i vruć i ionako nema smisla ići doma jer je tamo vruće, a vidi kako je vani krasno, i postoje ljetna kina pa sjediš na vrućem betonu i piješ nešto po terasama i gužvaš se s ljudima po cesti.

Umjesto toga, dođe mi da idem raditi zimnicu (a povrće mi u vrtu još nije ni sazrelo).
Ova kiša i oblaci koji mi vise nad glavom su zbilja depresivni.
I ovo je kukalački post, znam, al što ću vam ja. Nabavite mi sunce pa ćemo se skupa svi više smijati ;)

Ima li negdje kutak svijeta a da ne pada? Jel vam lijepo tamo? Sigurna sam da vam je lijepo. Uživajte.


*********************
I never liked spending summer days whole day at the beach. I don't like the idea of being under the sun and getting tan, and spending hours on the crowded beach with too many strange loud people.
It was always more of relaxing, and sometimes going for a swim.
I'm pale and have freckles, and believe me, I don't get tan like in the movies. I get red in the face and get red all over my place, I don't feel good and really, this is not my favorite action at all. My skin itches, I'm nervous, and prefer more spending time at the terrace with a glass of something good instead.
And as much I don't like the heat and everything that comes together with this period...I'm missing summer.

I miss wearing summer clothes, naked shoulders , and with no back up vest or scarf just in case it gets cold or it rains. I didn't have the chance to wear out more than half of my summer wardrobe this year.
And at the sales here, I bought a few things, and all of them are winter clothes. Ok, summer stuff I simply didn't like, but still...
So, today here in Croatia is a national holiday. I work, and I wished for a sunny, warm day, so I dresses in a white skirt and yellow shirt, had my curls, and went to work in my sandals.
The sky was 50 shades of gray. Hey, but it wasn't raining!

A few hours later, it was raining and was ugly.
I'm aware of climate changes last few years, I know it got from extreme hot to this. I know all this, but still, I miss summer. I miss sun in the morning around 6 am, when I wake up and the room is filled with sunlight, instead of darkness now when I don't feel like getting up and go to work.
I miss nights without the blanket and spending the evenings outside, while it is warm and I can sit on the floor or a stone and feel comfortable, without getting my feet wet of sudden rain.

I'm in a mood of making jams and marmalade and salsas for the upcoming winter, and my tomatoes aren't ripe yet.
I know how this post sounds like, but I can't help it. It will pass, I know that too.
Is there a part of the world where there is no rain, and you can walk without umbrella? I bet you're enjoying yourselves there. 

ponedjeljak, 28. srpnja 2014.

Zdrava hrana/ Good food

Pečeni batak sa sezamom, zapečena palenta i domaća rajčica.

Na keramičkoj tavi uz sasvim malo ulja ispekla sam batak, i na kraju ga posipala sezamom, da postane hrskav.
Na masnoći koja je ostala od bataka stavila sam kockice prethodno skuhane palente, i za prilog sam dodala prve ovogodišnje rajčice iz vrta.
Svjesna sam da ovo nije najuređeniji tanjur koji ste vidjeli, ali bila sam pregladna za dekoracije:)

Vrijeme pripreme i obrade: sve unutar pola sata.
Fino je, zasitno, i palenta koja se malo popeče na ulju je odlična stvar (meni relativno nova). Domaće rajčice su savršene, crvene i punog okusa i tako su mi falile.
Dobar tek!


Baked chicken with sesame, baked palenta and tomatoes

I'm fully aware this plate isn't attractive nor appealing, but I was hungry and wanted to eat, not to decorate.
It takes about half an hour to prepare it all.
I baked the chicken on a small amount of olive oil, and then I've put cooked palenta into this oil for a few minutes. Home grown tomatoes for salad, and voila! Bon apetit!

subota, 26. srpnja 2014.

Yoga summer challenge


                                                               (pogled s terase gdje smo vježbali)

U petak navečer je završio yoga summer challenge u kojem sam sudjelovala zadnjih mjesec dana.
4 tjedna, 5 dana u tjednu, sat i 15 minuta svaki put.

Kad je krenulo, izgledalo je da je beskonačan put do kraja. Na kraju, začuđujuće brzo je prošlo.
Nisam nikad sudjelovala u izazovima takve vrste (ili neke slične). Zanimalo me hoću li imati volje mjesec dana odvojiti par sati svaku večer. Dogodilo se da sam život podredila tome. Prije toga, prije izazova, već sam primijetila da poriktavam dane po odlascima na jogu, dogovaram kave i druženja tako da stignem, ne jedem satima prije da mogu vježbati. Zanimljivo mi je gledati sebe koliko sam se promijenila. Jednostavno su prioriteti promijenili pozicije.
U ovih mjesec dana poklopilo se tjedan dana mog godišnjeg, jutarnje smjene i zamjene s kolegama kad nisu bile jutarnje (hvala na zamjenama). Uspjela sam pokupiti i upalu sinusa, i saznati da sam anemična, i bilo je dana kad od ovog ludog vremena nisam imala snage ni misliti, i nekako sam ipak svaku večer išla tamo.

Joga studio u koji idem ima i terasu, na vrhu zgrade, i na dane kad nije bilo kiše, vježbali smo vani. Posebna je atmosfera, sunce lagano pada, cijeli grad je na dlanu, zraka ima jer smo visoko, i vježbanje je išlo.
Jedini kojima smo smetali bili su golubovi koji su na terasi do odlučili snijeti jaja (dva puta), te bi, čim bi sat počeo, čuli njihovo uznemireno mahanje krilima i gledali su nas, onako bočno, jednoočno, cijelo vrijeme.
Mogu zamisliti te golubove, nađu lokaciju za gnijezdo na vrhu zgrade, i onda im dođe desetak ljudi koji koordinirano mašu rukama i nogama;)
Tri su nas instruktorice vodile ovaj mjesec, svaka sa svojim pristupom. Trebalo je i s njihove strane imati živaca za sve ovo. Imale su dovoljno strpljenja za sve umore i nedamise, i dovoljno znanja i energije da nas guraju dalje. I koliko god da je nekad teško, u biti paše uvijek dobivati neki novi izazov, pomaknuti granice još mrvicu dalje. Ja sam na kraju svakog sata bila umorna ko pas, gladna kao drvosječa i prepuna sreće.
Divan način za ostaviti sve brige, na kraju dana, i napuniti se dobrom voljom.

Često mi je u ovih zadnjih mjesec dana padala na pamet misao, kako je ovo baš povlastica, imati priliku vježbati nešto što voliš u tako dobrim uvjetima. Studio je mali, svi se znaju, super je atmosfera, terasa gleda na grad i na kraju sata, nakon šavasane, nakon otvaranja očiju dočekao bi me grad u mraku, obasjan samo svjetlima. Kako je komentirala moja prijateljica i joginica, za ovakve stvari američke lifestyle blogerke bi se prodale :) I nije sve nemoguće u ovoj zemlji, i neke stvari se mogu dobiti i probati i ovdje, nekad je dovoljno potruditi se i potražiti oko sebe.


Samo vježbanje 5 dana u tjednu: očekivala sam muskulfieber, nije ga bilo. Mislim da me dva dana boljelo, jednom ramena jer sam nepravilno vježbala, drugi put trbušni mišići jer sam ih zaposlila ko nikad do sad.
Vidjela sam sama na sebi da postajem gipkija, da mogu dublje ući u položaje. S vremenom, a to me iznenadilo, vidjela sam kako sve više kondicije dolazi, i kako sve manje odmaram i manje sam zapuhana.
I onda se dese ti neki prijelomni trenuci, tako nekako nenadano. Kad kažem prijelomni trenuci, mislim na stvari koje sam nekako uvijek doživljavala kao neizvedive, i s guštom sam gledala druge oko sebe kako rade i super mi je bilo gledati kako napreduju, ali osobno za sebe nisam ni razmišljala probati.
Ne znam što se desilo. Negdje putem sam prestala i pitati se mogu li nešto ili ne, i više sam se prepustila . Pa sam napravila vranu (kratko, ali slatko). I onda sam, predzadnji dan, napravila stoj na glavi (uz asistenciju). Pa sam i zadnji dan opet napravila stoj. Ono što me samu iznenadilo je, u trenutku kad bih uspjela, to mi se činilo toliko smisleno, da nije bilo vau momenata, nego samo sreća i veselje i kao, da, pa to uopće nije tako teško :)
Postala sam svjesna snage koje moje tijelo ima. Znala sam da je imam, ali nisam znala da je imam toliko.
U stoju na glavi nemam pojma di sam, uopće ne mogu percipirati lokaciju nogu, ruku, guzice, imam osjećaj da ću pasti, ali rečeno mi je da to dođe s vremenom (i vježbom). Al da je dobar osjećaj, dobar je. Vjerujem da svatko od nas ima te neke točke koje pokušava dostići, koje su oznake osobnog razvoja i napretka. Dobar je osjećaj dokazati si da možeš izdržati i tempo i zadatke.

Tijelu paše vježba, mišići se zatežu, oblikuju, čak vidim da se i strukić pojavljuje skupa s nekim nepoznatim trbušnim mišićima :)
Jako mi paše vježba svaki dan, ali svjesna sam da je to logistički teško izvedivo, i neće biti moguće nadalje.
Ali ću pokušati na jesen što češće, i imam mat i doma vježbam na dane kad ne stignem na jogu.
Moram li uopće spomenuti da me ovih mjesec dana leđa i križa i vrat nisu zabolili? Toliko su razvježbani!
Znam da se ponavljam ko papiga, ali ljudi, ako već niste, nađite si neku tjelovježbu koja vam paše, najbolji je način za rješavanje stresa i ukočenosti tijela. Nebitno jel joga ili nešto drugo, tijelo će vam biti zahvalno.

Za kraj, ovako izgleda kad mi joga tičerica pomaže u stoju. Već je pao mrak, pa su slike takve kakve jesu, ali ižicala sam kolegicu joginicu slike gdje radim stoj, da i sama vidim kako to izgleda.