petak, 29. srpnja 2016.

Čika/ Chica

 Nakon godinu dana razmišljanja i imanja ideje na vrh pameti, udomila sam psa. Moja pas zove se Čika, ili ako vas zanima kak se piše ne po Vuku, Chica. Čika ima 2 mjeseca, i kod mene je dva dana. Sve je novo, i meni i njoj.
Mama joj je mješanka ali je povukla na nekog labradora iz svoje obitelji, dok je otac nepoznat, jer su, kako mi rekoše, svi psi došli pariti se. To je bitka u koju se neću upuštati, bitno je da su vlasnici kuje pozvali veterinara da uspava cijelo leglo, veterinar je umjesto toga nazvao osobu koja se bavi udomljavanjem pasa, i u roku tjedan dana, sve se organiziralo.

Moram priznati da se do zadnjeg trenutka nisam mogla odlučiti između nje i jedne smeđe pirgave iz legla, i rekla sam si, idem ih vidjeti sve, pa ćemo vidjeti kako klikam s njima.
Ova maza je ili spavala pod našim nogama za stolom, ili se pokušavala maziti s bilo kim. Druga gospodična je došla, malo me grizla za noge, malo za ruke, i onda odjurila dalje, jer je maca omacila mačiće par dana prije njihovog rođenja, pa ih je jurila po dvorištu. Pirgava uopće nije imala vremena za mene :)

Čika spava jako puno, osim kad treba leć i spavati po noći. Kad ne spava, pokušava me gristi, mene ili moje japanke ili, po zadnjem, kauč.
Šetnje su kraće nego sam planirala, a u njih su uklopljene pauze svakih desetak minuta, jer je ona toliko mala da se umori. Pa malo sjedimo na klupi u parku, malo ju nosim. Između toga, šarmira prolaznike na lijevo i desno, i fascinirana je biciklistima i trkačima.
 Znači, imam ju dva dana. Tri dana ljudi dijele savjete (koje sam tražila) a savjeti su uglavnom suprotni. Nešto kao savjeti oko beba :)
Lijepa stvar je da su drugi vlasnici pasa voljni pomoći savjetom i nekako, to je cijeli novi svijet koji je tu zapravo cijelo vrijeme. Sinoć sam ju nosila u šetnju, i psi koji me godinama nisu ni pogledali najednom su dolazili pomirisati je (jedna mi se pokušala u skokovima popeti na glavu. Umiljata ali odlučna skakačica).

Ne znam kako će izgledati, ja u njoj vidim malo haskija/malamuta u glavi, i malo škotskog ovčara u njušci. Za sad je tako mala da su dodatne rupe izbušene na ogrlici da uopće glava zapne :) a danas sam kupila novu, manju, i čekam da ju proba, samo da se zbudi.
Bit će fora kad naučimo što jedna drugoj pokušavamo reći.
After a whole year of thinking and brainstorming, I've adopted a dog. Her name is Chica, she is 2 months and she's been living with me for the last two days.

I must admit till the last moment I couldn't decide whether I should take this one or one beautiful brown girl, but the brown one had no time for me, she had to chase cats around :)

I already got numerous advices what to do and what not to do, and people I meet during our walks (people with dogs) are really helpful.

She sleeps for hours now, and when she's not sleeping, she's trying to bite me, or my shoes, or the, the newest, sofa.
Walks aren't as long as I planned, she is a baby. We walk for 5-7 minutes, she gets tired, she sits down so I have to sit down, too. Sometimes she falls asleep :)
She's very interested in bikes and joggers. People we met during our walks love her and almost everyone is petting her, and she enjoys it a lot.

I don't now what breed(s) she is, partly Labrador, maybe partly malamute, husky or even collie. We'll see.
I'm eager to see how our relationship is growing.

srijeda, 20. srpnja 2016.

Što obući na posao?/ What to wear to work?

 Dobar dan! Krasan sunčan dan s tendencijom k vrućinama, zar ne?

Jedan outfit s hlačama (a nisu ni traperice).
U zadnji par godina skupila sam nekoliko pari viskoznih i pamučno-viskoznih ljetnih hlača. Te hlače su najdivnija stvar po ljeti, lepršave i lagane i šarene i imaju lastiku u struku! :)
Imam ih nekoliko kojima su nogavice ravne do dolje, ove se malo sužavaju ali nisu mrkva, samo malo uže prema stopalu, i zadovoljna sam njima.
Tunika/majica ima sto godina (ok, ima 7), jedna od onih koje su se već brdo puta isplatile (Vero moda). Sandale nikako da umru, već godinama ih nosim i one se ne daju.
Spletena kosa je lijek za vrućine, i od nakita veliki ametist.

(sad sam skužila da imam svjetlost koja se spušta na mene odozgora na slici :) sunce je bilo visoko i tuklo je kroz grane. duge svud oko mene :)  )
Hello!

It is a lovely sunny summer day, with the tendency to a hot afternoon here in Zagreb.

Today, one outfit with trousers (and not even jeans).
During last few summers I've collected a few summer trousers. I like how they're  swaying and leisurely. all of them are cotton and/or viscose, so it is not a problem wearing them in hot days.
some of them have flat legs, these are a little bit narrow at the end, but it looks good (on me).

The tunic I've been wearing for years, as the sandals, too. they simply won't die.

Not too much jewelry on warm days, only a necklace with a big amethyst around my neck, and my hair curled up in the air.



subota, 16. srpnja 2016.

Srpanj./ July.


Neke lijepe stvari se događaju u srpnju.

Već su četiri godine da živim s dijagnozom MSa. I dobro sam. Baš onako, dobro. Ne mogu vjerovati da je toliko vremena već prošlo od dana kad sam ušetala na Hitnu jer nisam imala potpuno vidno polje na jednom oku.

Život se promijenio, mogu slobodno reći, nabolje. Možda bi se neke stvari posložile ovako i same od sebe, ovako su imale pomoć :)
Prioriteti i biranje bitaka su divna stvar. Ono kad naučiš da ne moraš uvijek biti u pravu. Kad znaš da ima i bitnijih stvari. Kad mi je vlastito zdravlje bitnije nego trošenje živaca na neku krizu na poslu.
Kad dnevna politika nije vrijedna da joj svaki dan posvećuješ pažnju, jer toliko je država spora i troma i zaista se ništa neće desiti preko noći.
Male stvari su mi i prije bile bitne, možda sam ih sad još svjesnija.

Kad smo kod malih, jedna ne baš toliko mala stvar: položila sam sve ispite i dobila sam diplomu maserke. Prošlu nedjelju imala sam zadnji ispit, i eto, još jedna diploma mi je doma.
Onu fakultetsku nikad nisam uokviravala ni stavljala na neko vidljivo mjesto, negdje je na nekoj polici. Možda bih mogla ovu stavit na zid :)

Od ideje do ostvarenja trebalo mi je godinu dana. Prošle godine, negdje u ovo vrijeme, intenzivno sam razmišljala što bih mogla učinit da si proširim polje rada i da se usmjerim u nešto što bi me činilo sretnijom.

Kako vježbam jogu i već godinu- dvije idem na masaže, svjesna sam na vlastitoj koži koliko je tijelu potrebna i vježba i rad na njemu, i koliko mu se može pomoći.
Sve je nekako išlo glatko. Otišla sam prošlo ljeto u Beč i  brainstormala putem do tamo i nazad što i kako dalje, i došla sam nazad, naišla na oglas za upis u školicu o kojoj sam baš razmišljala, i prijavila sam se.

Mogu reći da sam potpuno zaboravila kako je spremati se za ispite, i kako je učiti.
Negdje putem sam izgubila mogućnost i učenja satima i pamćenja naučenog. Ozbiljno. Znala sam uzeti dan godišnjeg, učiti i čitati i ponavljati i nakon par sati, gledam u one skripte ko da ih prvi put vidim. Na faxu je to sve nekako išlo normalno, učiš i učiš i učiš i ne spavaš i onda daš ispite, onak, par ispita u par dana.
Sjećam se da sam tako spremala ispite, sjećam se učenja i nespavanja i izlazaka na ispite i prolaženja.
Danas, ja nemam pojma kako sam ja mogla ne spavati i toliko dobro pamtiti. Kako?!

Potpuno druga stvar je bilo učenje masiranja.
Učenje rada rukama nema veze sa standardnim učenjem gdje već imam neke načine pamćenja i mind maps i dobro predznanje anatomije još iz gimnazije.
Učenje masiranja je bilo iscrpljujuće i frustrirajuće na početku, dok stvari nisu sjele na svoje mjesto.

Ne znam kamo će me ovo odvesti, nemam nikakav konkretan plan, samo puštam da se odvija.
Dobar je osjećaj znati da imam još jedno znanje ako treba zaradit za kruh, no bitniji mi je osjećaj da mogu naučenim pomagati ljudima.
Vidjet ćemo što će biti od toga.

Da se vratim na male stvari, veseli me kad dođem u vrt i poberem kupine s grma, samo kliznu u šaku.
Veseli me vidjeti kako suncokret raste, već je viši od mene. Biljke su toliko jednostavne. Daš im mjesto za život, daš im sunca i vode, i one će procvast, rast i uživat i savijat se na vjetru i učinit sve da prežive. Sviđa mi se njihova prilagodljivost, savijaju se umjesto da se lome kao, često, ljudi.

Zagreb je krcat događanjima preko ljeta i potpuno sam zadovoljna odlukom da (već nekoliko godina) na godišnji idem krajem ljeta. Ne ljubim gužve, ni na cesti ni na plaži, a zaista ne ljubim ni izgaranje na suncu. S druge strane, Zagreb je preko ljeta poluprazan, na posao dođem brzo, a kad vrućine ohanu (mada je danas jesen u gradu) ja lijepo put pod noge.
Ova zadnja slika je More knjiga na Zrinjevcu, već drugu godinu za redom. Postavljen je pijesak, ležaljke i suncobrani, i možete posuditi knjige i guštati. Jako sviđam ideju.

Uživajte u vikendu, pazite na sebe i na ljude koje volite.





Some nice things are happening in July.
It's been four years since I was diagnosed with MS. And I feel good. Really, I feel really good.
I can't believe it's been that long since I walked into the ER complaining about problems with eye sight.

Life has changed since, for the better. Maybe life would have gone the same way even without the diagnose, I don't know. What I do know is, I have learnt to choose my battles and I don't always need to be right. It is more important to be happy.
My health and happiness are more important then some random discussions, for example, at work.

I try not to know everything that is happening around the world, especially the bad news.
I try to have information-free days, to give my mind a rest.

I appreciate the little things, although I liked them even before, now just a little bit more.

Speaking of little things, and this is not so little: I have finished my massage school and I am officially a masseuse.
It took me a year of time, from the very first idea till the final realization.
Everything went smoothly, from the moment I decided to change something in my life carrier- wise.

Last summer I was brainstorming about what to do with my life to be more happy and to broaden my work options, and since the day I decided I will try to learn to become a masseuse, everything was just coming to me.
I've been doing yoga for a few years now and have been practicing having massages for some time, and I'm aware how much a person can do to help him/herself with practicing/having a massage.

Going to school was a logic step for me.
I came back from my trip to Vienna last summer, and saw notification about one school that has a few places left for next school year. And I jumped right in.


It was hard going back to learning. I must confess I have lost the ability to study for hours and then go to exams, a thing I was used to do while I was a college student.
It was so normal back then, the lack of sleep and continuous studying and a few exams in a row. I know I was doing this, I really can't remember how I was able to be normal without the sleep.

Learning how to massage somebody was hard and difficult at first because it is different to learn using hands and body. It took me a few weeks till everything became so clear and meaningful to me.

Last Sunday I passed my last exam, and now I have a diploma.
I don't have a clear plan what to do next. I know I am happy with the possibilities that are coming my way. Having the knowledge to help other people makes me happy and calm at the same time.

Speaking of small things once more, I like going into my garden, and eating blackberries right from the branch. I also like sunflower, that is growing so big. Plants are great, give them a place to live, some water and sun, and they'll live and grow and be happy. They will do whatever it takes to survive. I like them, they will bend and not brake, something people should learn from them.

Zagreb in summer is full with events and I am really happy with my decision to have a vacation (for years now) late in the summer. By then, there are less people on the roads to the sea, on the beaches, too, and the Sun is not so hard on my skin.
In the meantime, the town is half- empty, it takes less time to drive to work and back home.
The last picture shows The Sea of Books. It is placed in the center of the town, sand, deck chairs, sunshades, and you can borrow a book and enjoy your time in the sand. I like the idea.

Enjoy the weekend and take care of yourself and your dear ones.




utorak, 12. srpnja 2016.

Prsti/ Toes

Jučer, na poslu, išla sam oprati naočale jer su bile zamuljane, usput vidim kolegicu i idem joj se javiti, i javljam joj se dok se penjem stepenicama i razbijem se.
Mislim, dočekala sam se na ruke ali skršila sam nožni mali prst.
Po slobodnoj procjeni, nešto je puknulo.

Moj prst je odlučio pokazati kojim sve bojama raspolaže i dok sam došla doma, bio je ljubičast na određenim mjestima.
Danas je tamnocrven i boli.

Taj isti mali prst prošlo ljeto je pokupio kotačić s putnog kofera prvi dan mog ljetnog godišnjeg, i bio je crn idućih valjda šest mjeseci. Farbala sam noge najčešće u tamnocrveno cijelu zimu :)

Kako uvijek budu ti mali prsti?!






Yesterday, while at work, I went to clean my glasses and saw my colleague.
I wanted to say hi and climb the stairs at the same time, and I fell.
I ended on my hands, but I hurt my little toe.

I would say something is broken. It became purple, and today it is dark blue. It hurts while walking.

The same toe hit a wheel on y suitcase last summer, the first day of the vacation, and for the next 6 months it was black. I painted my toes mostly in dark red because of that :)

How come it is always the toes?!
}, 10);