srijeda, 26. siječnja 2011.

Odbjeglo jaje u potrazi za slobodom

Ne znam kako je kod vas, ali u Zagrebu je divan sunčan dan. Probudila sam se, a rupice na roletama bile su bijele i pune svjetlosti. Nije to još uvijek ono prekrasno jutro na koje sam navikla u malo toplije dane, kad se probudim i gledam u sunce dok pijem prvu kavu, ali napredujemo. Možda sam tako dobre volje jer su moji sinusi poprimili normalnu veličinu, a glava mi napokon nije velika kao balon i teška kao vreća za boks. Za sve navedeno trebam se zahvaliti dragim tabletama protiv alergije, jer alergije napadaju i u hladnom siječnju. Updateale su se i više ne čekaju neko tamo proljeće i cvijeće i pelud, ne ne.
uglavnom, jutro, ja se budim. Jutro mi je prekrasan dio dana. Dižem se ranije da uživam, da mi odlazak na posao i sam posao ne budu prve stvari u danu, i ne obilježe mi ostatak dana stresom ili nečim sličnim obojanim adrenalinom. Lijepo se dignem ranije, stavim vodu za kavu, složim si doručak. Gledam sunce kako se pomalo probija kroz smog. Da, to je prednost života na višim katovima, vidi se sunce, a ne samo auti i grane drveća, ako imate sreće da imate drveće u svojoj ulici.
Uglavnom sunce se budi, ja se budim također, rastežem se pred prozorom, na teveju Dobro jutro, Hrvatska; moja referentna vrijednost za dan, oblačim se kako oni kažu, nosim kišobran ako tako kaže Vakula, razmišljam o temama koje urednici odaberu.
Vrijeme je za doručak. Danas sam se odlučila jesti kuhana jaja. Jaja su super stvar. Bogata proteinima i željezom, sita sam od njih do ručka i ne trčim po pekarske gluposti sat vremena kasnije u kantinu. I tako ja spremam jaja, ona se veselo kuhaju u vodi, ja pijem svoju prvu tursku kavu, svijet je lijep.
I što se desi? Ritual koji sam napravila miljon puta prije, izvadila sam jaje žlicom i idem ga prenijet u onaj tanjurić-čašicu za jaje, kakosetoveć zove, i jaje iskoči iz žlice u mojoj ruci, preleti preko moje ruke i padne na pločice.
Jadno jaje. I sad ja stojim u pidžami i magenta šlapama, s praznom žličicom u jednoj i šalicom kave u drugoj ruci, vrijeme prolazi, ja gledam u to jaje što se smrskalo i razlilo po mojim pločicama( naravno da je meko kuhano jaje, zar bih pisala o nečem što je tvrdo skuhano), a misli udaraju silovito : tko će to sad očisitit/kako je glupo jaje ispalo iz žlice/nikad mi se ovo nije desilo/kako je jaje palo preko ruke/otkad skuhano jaje ima volju/ zar mu ne bi bilo ljepše na mom tanjuru?
I nekako mi padne na pamet da je sve ovo ispalo kao  neki primjer pada zbog slobode. Prvo je rođen u kavezu, okružen tolikima sličnima, nikad nije imao priliku izleći se i skakati po proplanku, smjestili su ga u kartonsku kutiju koju sam ja stavila na hladno i mračno mjesto. I onda, sam njegov kraj nije ispao kako je netko drugi htio, nije završio kao hrana nego je hrabro skočio u nepoznato.
Ne, nije me se dojmio put odbjeglog jajeta. Morala sam staviti još jedno u vodu.
Možda će nove generacije jaja pričati o njemu s divljenjem. Ja sam morala čistiti pod prije posla.

Nema komentara :

Objavi komentar

}, 10);