srijeda, 2. ožujka 2011.

Još jedan job interview

Neki dan me je kolega presreo i izgrlio i oprostio se sa mnom. Pa sam mu objasnila da radim još mjesec dana.
Tog istog dana, na kraju dana, jedna druga kolegica je došla oprostiti se sa mnom. Pa sam morala opet ponavljati da radim još cijeli mjesec. Pa sam otišla doma ipak pogledati ugovor da ne ispadne da sam ja ta koja se zajebala.
Znam da sam već pisala o veselim zgodama na razgovorima za posao, ali evo desio se još jedan koji je dovoljno zanimljiv da ga podijelim.
Javila sam se na oglas za radno mjesto, a jedan od uvjeta aplikacije bio je i esej koji je trebalo napisati. Ne, nisam se natjecala za radno mjesto književnice/novinarke/predavača književnosti. a, ne,ne.
Bio je to oglas za radno mjesto slično ovom na kojem sam sad.
Dakle, sam taj razgovor, u biti testovi, je standardan skup testova znanja, inteligencije, snalaženje u prostoru i ne znam čega sve ne. Ja bih se samo htjela osvrnuti na jedan dio.
Bio je jedan zadatak koji je točno ovako izgledao: Objasnite baki od 70 godina što je baza podataka.
Želim prvo naglasiti neke stvari:
* ja se nisam natjecala za radno mjesto u nekoj tajnoj organizaciji koja radi sa starijim osobama a inače dila podacima
* današnje žene od 70 godina nisu nužno senilne osobe iz ruralnih područja, koje struje nisu vidjele, a kamoli kompjutera, koje nose rubac na glavi i nepoznat im je vokabular vezan uz Internet i kompjutere

No dobro, pretpostavimo da se u ovom slučaju radilo o jednoj takvoj, ruralnoj. Dakle, kako baki od 70 objasniti što je baza podataka?
Mogla sam napisati baki da ode gledati sapunicu i da me ostavi na miru. Nisam. Ja poštujem starije, stoga sam imaginarnoj znatiželjnoj baki lijepo napisala:
Bako, sjeti se svoje knjige s receptima, u koju upisuješ sve svoje recepte za salate, kolače, glavna jela i predjela. I kad ti zatreba neki podatak, točno znaš da je sve u knjizi, pa potražiš među drugim receptima.

Te večeri sam završila s Klarićima na kupinovom vinu i raspravljali smo misterij te znatiželjne bake. Došli smo do zaključka da je
a) to baka nekog od zaposlenika, koja mu vjerojatno tupi cijelo vrijeme: sinko, ostavi se tog kompjutera, oči ćeš izgubiti na njemu. što ti znači točno ta baza podataka?
b) baka siva eminencija, opaki mastermind koji upravlja cijelom tvrtkom iza zastora

Uglavnom, baki se izgleda nije svidjelo moje objašnjenje.
Nije baš došlo kao neko razočarenje, jer sam, tamo negdje nakon tog testiranja i bake i svega, razmišljala koliko uopće želim raditi na takvom radnom jestu. Mjestu koje se prezentira kao rad u NASI zamalo, a svjesna sam i ja i oni da nije. Ni inače mi nije jasna ta prezentacija radnih mjesta i firmi kao da su vrh svemira, s razgovorima za posao gdje moraš uprijeti sve svoje snage, skakati kroz plamene obruče pred komisijom, zabavljati publiku domišljatim a ipak prihvatljivim odgovorima, i to barem na tri strana jezika. Kad se sve podvuče, dolazi pitanje želim li doista biti na jednom takvom mjestu, bilokojem, s bakom ili bez bake.
Jer ako neka firma u oglas za posao stavi tražene kvalifikacije, i pozovu te nakon toga na razgovor, po meni to očito znači da CV pokazuje neko radno iskustvo koje udovoljava kriterijima. Razumljivo mi je testiranje znanja koja su potrebna za određenu radnu poziciju, ali mi nije ok pretvarati ta testiranja u cirkus. A sve više tih razgovora postaju cirkuske priredbe. Kad pričam s ljudima oko sebe o tim i takvim testiranjima, prečesto se pojavljuju segmenti koji baš i nisu smisleni. Svjesna sam da poslodavac, iz mase kandidata koji se prijave, na neki način mora odvojiti žito od kukolja, isfiltrirati psihopate, sociopate i "čudake", i pristajem na tu igru promatranja. Nekako je to postao cijeli ritual, gdje psiholozi (valjda) da bi opravdali plaću, čine od tog testiranja farsu, postavljajući pred kandidate miljon testova, pitanja, u kojima se skriva zla, začahurena zamka koju kandidat mora na vrijeme prepoznati. Ti testovi su često sa slovenskog ili srpskog govornog područja, kad vidim na njima kad su tiskani, nekih 1980-tih..pa zar se ništa u psihologiji zapošljavanja radnika od tad nije promijenilo?
Idealni kandidat koji bi trebao suvereno vladati stranim jezicima, imati završen fakultet , imati zanimljive hobije koji pokazuju da je timski igrač ali da je ipak i neovisan. Idealni kandidat koji bi trebao imati ogromno radno iskustvo ali da je valjda osoba od 25 godina, bez ikakvih planova za osobni život. Koji bi radio iz gušta, ne iz želje za plaćom ili nedobog stalnim ugovorom. Meni nije jasno kako sljedeća pitanja filtriraju kandidate, zaista mi nije jasno,a često se pojavljuju, barem otkad sam ja radno aktivna i hodam po razgovorima. Ovo su pitanja koja nude dvije opcije: apsolutno se slažem/nikako se ne slažem, što je isto zanimljivo jer se ja uglavnom ne definiram ni po jednom navedenom ekstremu. Dakle:
* Volim pratiti momčadske sportove.
Što su momčadski sportovi? Uključuje li to i tenis? meni sport i nije najnapetija stvar. Jel to znači da ih nevolim?
* Moja majka je dobra osoba.
Jeste li vi normalni?

Odaberite između dva pojma koji vas više opisuje:
* nesiguran u sebe- razdražljiv
*ogorčen- voli avanture
* voli avanture- nesiguran u sebe
*društven- voli avanture

Tko je dobio diplomu i nakon toga pravo da sastavlja ove pizdarije? I kako je ta osoba uspjela dobiti svoju plaću za to? Kad je točno zdrav razum postao suvišan pri odabiru radnika? Jesmo li toliko utrčali u kapitalizam da smo pokupili apsolutno sve nepotrebno do njega?
S druge strane, ajmo malo o tome što radnik dobiva poslom. Kakva je plaća, kakav je ugovor? koje je radno vrijeme, jesu li prekovremeni plaćeni? Ili se podrazumijeva da je sve test dokazivanja, i da su svi željni napredovanja prema nekom imaginarnom vrhi, i pitam se što nas točno čeka na tom svetom vrhu?
Nekako mi se ta ideja gole ambicije uopće ne sviđa. Nemam želju dokazivati se svakog dana na radnom mjestu, zabijajući noževe kolegama u leđa samo da bih se probila stepenicu više. Pogotovo što kod nas stepenica više češće predstavlja više odgovornosti, a ne veću plaću.
Besmisleno mi je raditi od ljudi ratnike, posvećenih apsolutno poslu, oduzimati im osobni život i očekivati da zaposlenici na to pristaju.
Fensi engleska titula najčešće ne znači ništa posebno u prijevodu na hrvatski, i nažalost, hrani samo ego, a ne gladnu obitelj, psa i ne plaća režije.
Nekako je došlo do tog da se prodaje magla, prodaje se i nudi nejasna slika radnog mjesta, kojem se dodjeljuju čarobne karakteristike, sve zvuči jako SF, puno stranih izraza i kad imamo hrvatski ekvivalent za njih. Radnici bi trebali imati karakteristike superheroja, apsolutno posvećenih poslu, popularnih 110% bi trebali davati. Zgodno kako šefovi nekako nemaju potrebu te heroje dostojno nagraditi.
Svjesna sam da sam ljuta i cijela ova zadaćnica mi je bila potreban ventil. hvala






2 komentara :

  1. Ja sam uz tebe Zubi!:-)
    Počni ti lijepo svojim kolegama čestitati na nečemu, npr. ćelavosti ili kojoj kili viška;-)
    Pusa!
    MK

    OdgovoriIzbriši
  2. ma super su moji kolege :), no osjećaj je bio guranja prema rubu

    OdgovoriIzbriši

}, 10);