srijeda, 27. travnja 2011.

Nevidljivost

Nedavno sam na kavi pričala o našim ljudima i mentalitetu i poslovima. Znam da sam već pilila dosta o (ne)zaposlenosti, evo obećajem da neću tim putem dalje. Za početak, pisat ću o jednoj akciji u Tisku, gdje su nudili povoljno razvijanje slika s medija. I sad, sakupim ja sve slike, označim koliko koju sliku puta treba kopirati, sve im napišem, i kaže meni teta u tisku da dođem za par dana po slike. Dođem ja za par dana, ništa, dođem za tjedan dana, opet ništa, dođem ja na kraju 21 dan kasnije i dobijem kuvertu punu slika. I otvorim kuvertu, kadli prva slika stoji zaljepljena za ljepilo kojim je kuverta bila zaljepljena. I sad, rekoh ja teti za pultom da mi je slika zaljepljena, našto teta odgovori tonom kojim me je virtualno potapšala po kosi: "ma to je samo ljepilo", uze mi kuvertu iz ruke i otrgne fotografiju, naravno, pol slike je ostalo visit iz kuverte, i reče mi "evo izvoli sliku". Mene stvarno zanima koliko su ljudi sigurni u vlastito radno mjesto kad si dopuštaju ovu ležernost. Jeli Tisak postao novi HŽ, gdje se dobije posao zauvijek? Enivejs, rekoh da bih ja jako rado sad reklamirala uslugu, našto se teta pogubila i ponavljala"ali, ali, pa to je samo slika.."i na kraju sam ja nju tješila da je u redu, da ne mislim da je ona zla ljepila slike po kuverti, ali da sigurno postoji procedura...naravno, postoji procedura za reklamaciju.
Možda, da se ljude češće okuraže i traže ono što zakonom trebaju dobiti, možda bi se i zaposlenici u uslužnim djelatnostima ponašali, kako se ono kaže, pa da!- uslužnije. Divni i krasni ljudi rade oko mene, ljudi koji govore dobardaaan, i doviđenja i hvaladođitenamopet. Oni kojima je drago što sam ostavila pare kod njih. Ali ima i onih kojima je maca popapala jezik. Ili im je popapala barem bonton. Znate one tete koje gledaju kroz vas prilikom ulaska u dućan, ili stojite u redu za salamu dok ona čavrlja s kolegicom, ili na svetim šalterima, tete i stričeki kojI gospodare vremenom i prostorom? Ljudi koji zrače kao da ih prekidate dok operiraju na živo ili usred sviranja na koncertu..pitam se znaju li oni za ovih tristo tisuća koji nemaju posao?
Čini li te radno mjesto nesvjesnim okruženja, ili  je obrnuto? Ili se ljudi jednostavno užasno dobro znaju prikriti? Na primjer, moj prijatelj Jakov je danas odlično glumio nevidljivost, evo ja ga preporučam za nekog tajnog agenta. Tako je dobro glumio nevidljivost i sav je bio low profile u jednom Ghetaldusu, da je na kraju morao otići u drugi dućan kupiti si sunčane. Sirote tete, komada dva, jednostavno ga nisu primijetile dok je šetao po dućanu dosta dugo.  Možda loše vide, ali opet, rade u dućanu s naočalama, pa baš bi one lako došle do očala.
Možda je odgovor jednostavan. Možda postajemo nevidljivi. Tako se dobro uklopimo u pozadinu, pravi smo mimikravci, ona životinjica koja glumi granu cijeli život je ništa naspram ljudi. Kako bi onda neki tamo zaposlenici uopće prepoznali pun hodnik ljudi kad odjure na tamo neku pauzu?
Ne znam koje je rješenje.. možda da se oblačimo napadnije. Ili ,ako malo češće prijavimo nadležnim osobama, možda će institucije početi raditi svoj posao? Mislim da mi je ovo prvi put u životu da sam citirala predsjednicu vlade. Ali ako zbog toga zaposlenici i radnici budu radili svoj posao s malo više dobardan i hvala, evo, svima ću priznat da sam ju citirala.

Broj komentara: 5 :

  1. Uvijek mi je bed reklamirati, pobuniti se i tražiti ono što me pripada..Počela sam trenirati drugačiji pristup. Makar sam još vrlo daleko od toga, nadam se da ću jednog dana u takvim situacijama, bez imalo grižnje savjesti, uspjeti odreagirati kao hladnokrvna kučka. To je moj cilj. Jer neki ljudi razumiju jedino taj jezik. :)

    OdgovoriIzbriši
  2. sjećam se tvoje priče o Kauflandu:) čak ne mislim da treba biti bezobrazan, samo se treba postaviti i ne dati se iznervirati. na kraju, postoje alati, smao se treba koristiti njima

    OdgovoriIzbriši
  3. Bravo Djube!!!!!!!!!!!!!!

    OdgovoriIzbriši
  4. Draga,

    mislim da si ti ta koja ima "problem"! Previše očekuješ od ljudi...Uostalom zašto bih bila ljubezna i uslužna prema potpunom strancu, nije da imam neke koristi od toga! I u tome ti je sva poanta ove tužne i na žalost istinite, svakodnevne priče. Što ja imam od toga?!

    Sebični smo postali, a možda smo uvijek i bili takvi. Ako i nismo, postat ćemo, jer dop... ti svaki dan lijepo pozdraviti susjedu, samo zato što je to pristojno i ne odveć zahtjevno, jer te majka tako naučila. Pitaš se, zašto ja mogu, moram svaki dan ostati "malo" duže na poslu, možda da sam bila malo manje susretljiva prema strankama, da nisam dijelila besplatne pravne i životne savjete, da nisam baš svaki put rekli kolegici iz ureda do; nema problema draga, ja ću kopirati ovu hrpetinu spisa, ja ću obaviti još 1000 drugih poslića koji spadaju u moj opis poslova i onih koji to nisu, jer zašto ne bih bila kolegijalna ako mogu. Zašto ne bih pustila idiota u nabrijanoj pili da mi se ubaci u kolonu ili tetku koja se očito baš ne voli i ne zna prestrojavati. Zašto bih vikala na bezobraznu, sporu i nesusretljivu tetu na blagajni u lokalnom dućanu?! Da nije potplaćena i da ne morao svakodnevno trpjeti iživljavanje nadobudnog šefa, sigurno ne bi niti ona povisivala glas na mene, prigovarala mi zašto tako kasno dolazim uopće po špeceraj, komentirala moj stil života, odijevanja, odgoj i bračno stanje.

    I onda ti jednostavno sine, da to nema veze (u većini slučajeva) niti sa primanjima, niti sa šefom, niti sa autom koji ljudi voze odnosno ne voze, već sa ljudima samima i sa njihovim (ne)odgojom i mentalnim sklopom, koji se otprilike da sažeto u onu čuvenu "zašto bi tebi bilo bolje nego meni!" i "ne možete vi mene tako malo platiti, koliko ja mogu malo raditi", jer zašto bi smo savjesno, odgovorno i kvalitetno obavljali svoje radne zadatke, zašto bi smo pomagali kolegama i još manje potpunim strancima...kad možemo svi skupa biti nesretni i nezadovoljni!

    I onda ti jednog dana fakat pukne film i pitaš se koji klinac?!, jer svi smo jednom radili za kikiriki, svi smo upoznali mobbing, svi smo imali (pre)znatiželjne i nedobronamjerne susjede, kolege-parazite, pa ipak ne psujemo oca i majku bližnjega, još uvijek dajemo sve od sebe radilo se o poslu, prijateljstvu ili slučajnom prolazniku.

    Anyway, to je kao nekakava pošast, zaraza s očitim domino-efektom kojem se jako teško oduprijeti! Samo oni najjači i najbolji to mogu, kao ti npr. da, da, draga moja, ti si rijetka ptica, endem u ovom pogrdnom i kvazi uređenom društvu! I samo da se zna, sve ljute tetke i seratori ovoga svijeta, veliki i mali, ne mogu me rasp... kao što me jedna topla dušica kao ti može razveseliti!

    I zato pliiiiiiiiiiiiiiiiiiiz, nemoj da te odvuku na zlu stranu, ti nitkovi bez srca i duše! Bori se za sebe, ali uvijek (kao i do sada uostalom) svojom zdravom pameti, kulturom ponašanja, predanošću i srčanošću, ponekad malo naravno i drskošću, ali ne kao oni,ne glupošću!

    Ti si bolja od toga, od njih! Jur febjulus!

    Andja

    OdgovoriIzbriši
  5. hvala;)
    kako upravo čitam knjigu o inkarnacijama duša, pojednostavljujem si život i sve te koje me pokušavaju ras*izdit jednostavno smatram novim, friškim dušama kojima je ovo što rade najbolje što znaju.
    karma je zeznuta stvar:)

    OdgovoriIzbriši

}, 10);