petak, 8. travnja 2011.

Nezaposlenost kao stanje uma

Ne znam više imamo li 300 tisuća zaposlenih ili je brojka već narasla, na kraju, za ovaj post nije ni bitno. Mislim da smo svjesni situacije u državi i koliko je teško imati takav broj nezaposlenih ljudi . Desilo se naime, da mi je ova tema bila vrlo bliska. Već dugo vremena moji ugovori bili su sve samo ne stalni i trajni i beskonačni, onako kako većina Hrvata sanja da bi trebali biti, u nekoj izmaštanoj državi u kojoj stalni ugovori slijeću s neba. I onda, došlo je očekivano i moji poslodavci su zaključili da se spas od krize krije u neprodužavanju mog ugovora. Kao i mnogim drugim, pretpostavljam. Samo, ovo je bilo osobnije, mada uopće nije bilo osobno. Samo si broj na papiru nekog jako važnog visoko pozicioniranog računovođe.
Nakon što sam si složila u glavi da je sve ok, nešto će biti, neću nestati s lica Zemlje samo zato jer prestajem raditi, počela sam polako govoriti ljudima oko sebe kakva je situacija. E sad, određena skupina ljudi je potpuno normalno reagirala. Ok, nije dobro, pogotovo u današnje vrijeme, ali nešto će biti. Na kraju, gubitak posla nije bolest, ni rat, ni smrt. Po meni, nekako je potrebno staviti sve to u pravu percepciju, ne počet paničariti i gledati na svoj život kao na tragediju. No, nisu svi jednako gledali na moju situaciju. I to su oni poluglupi trenuci kad ljudi počnu ispitivati jer se stvarno brinu i stalo im je do tebe, ali već znaš kako će teći razgovor.
- I, jel ima što novo s poslom i ugovorom?, pitaju
- Ima, neće mi produžiti više ugovor, rekoh, opetovano, u više razgovora, svojim sugovornicima
- Ajme, pa to strašno! grozno! što ćeš sad?
- Ne znam. Iskreno , ni nisam znala. Nemam baš u svakom trenutku plan za ostatak života. Ono što sam shvatila prije nekog vremena da i je bolje ne imat plan baš uvijek, nismo najpametniji i ne znamo sve uvijek.
- Kako ne znaš? Pa ti ćeš biti nezaposlena! (da, svjesna sam promjene statusa). Jako je puno nezaposlenih, znaš( znam), i teško je nać posao( znam i to).
Nekako sam se našla u situaciji da sam bila na miru sama sa sobom, ok, tako je kako je, nešto će se dogoditi, ajmo samo polako, ali sam morala tješiti ljude oko sebe u čijim očima sam gledala strah i očaj. Ne mislim da je taj strah bio zbog mene, nego je samo izašlo nešto što čuči i skriva se i čeka povod da se pojavi. Nešto čega se oni sami boje i vjerovatno smatraju svojom najgorom mogućom opcijom u vlastitom životu.
Pretpostavljam da bi se bolesnik mogao tako osjećati kad sazna za dijagnozu i zna se s njom nositi, no okolina je ta koja se ne zna i koju najednom treba tješiti i umirivati, no gotovo je, okolina te proglašava stradalim i mrtvim.
Ne ulazim u to kako žive i što misle nezaposleni ljudi oko mene, no nije li malo glupo pretpostavljati da svi imaju istu priču, skupa sa mnom? Ta magična brojka od 300 000 ljudi. Zvuči kao uteg koji nas sve vuče. Ali nekako ne smatram da su svi u toj brojci jednaki. Kao i bilo gdje, pretpostavljam da ima dio ljudi koji samo hoće otić na miru u penziju, i živi na toj burzi jer mora. Dosta im je svega, i države i firme i doškolovavanja.
Zatim, pretpostavit ću da u toj brojci ima određen postotak ljudi koji nisu ni školu završili, možda su cijeli život radili u nekom škveru ili fabrici, dok se fabrika nije raspala i oni su završili na cesti. Možda ne znaju ništa drugo raditi, možda ne žele učiti nešto novo, možda misle da su prestari ili im se jednostavno ne da. Ima ljudi kojima paše ne raditi ništa i čekati penziju u takvom stanju. Koliko često čitam po novinama da fali sezonskih radnika po državi, ili fali radnika negdje ali nitko se ne želi preseliti. Pa ako toliko ljudi postavlja toliko uvjeta za posao, ne mogu baš reći da smo zaista, zaista, svi jednaki, s istim problemima i nitko nikad neće moći u ovoj državi naći posao. Zaista ne želim da ispadne da ovo govorim svisoka, ali glupo mi je kako se na sve nezaposlene gleda kao da su žrtve, oduzima im se moć i šansa za nastavak života. Nitko to ne bi smio raditi, ni prijatelji, ni obitelj, ni društvo.
No ideja da se očekuje da posao padne u krilo mi je isto bedasto. Svjesna sam da je država velikim dijelom odgovorna za stanje, ali ne može se očekivati da će država svakom nezaposlenom Hrvatu naći posao, uzeti ga za ruku i otpeljat ga do novog radnog mjesta. Najlakše je okriviti svemir, vladu, državu i Boga, svi su krivi. I ne činit ništa. Na kavi ili za šankom mudrovat kako je sve bilo prije bolje, kako samo oni s vezom imaju posao i kako se svijet urotio protiv malog, običnog čovjeka. Zanimljivo mi je gledati kako su ljudi voljni tako lako predati svoju moć nekom nepoznatom u ruke, i pristati na ulogu žrtve u vlastitom životu. Samo se prebaci odgovornosti i voila! tvoj posao je riješen.
I onda, kad se odlučite na nešto novo, drugačije, opet nije dobro, pa zašto se seliš, pa možda se i ovdje pojavi kakav poslić( pozdrav susjedi koja je otišla u Abu Dhabi raditi, jako si hrabra i nadam se da je sve ok).
Jako smo usporena nacija, nevoljko prihvaćamo promjene. Teško mijenjamo mišljenje i volimo imati krivca uvijek.
Da završim ovaj već predugi post onim s čim sam ga i započela: cijeli taj osjećaj nezaposlenosti kao stanja uma, na koji sam se i pripremila i odlučila da će sve biti ok, na kraju me je zaobišao. Neću reći da sam imala sreće, ali sam jako sretna jer sam nastavila raditi bez dana praznog hoda.

3 komentara :

  1. Dobrodošla u klub nezaposlenih 2011. ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. pa, hvala.ipak se nadam ostati s ove strane kluba:)
    ja bih rađe nastavila gledati izvana

    OdgovoriIzbriši
  3. Baš kao što kažeš, nije odlična situacija u državi, ali ne treba se prepustiti tom nekom kolektivnom osjećaju "nezaposlenosti"... I također, nije svih 300 000 ljudi istih... Ja ti svakak želim da se izvučeš, a čini mi se da to i želiš. E pa draga, to te ipak čini različitom od ovih 300 000!

    OdgovoriIzbriši

}, 10);