utorak, 19. travnja 2011.

Tko uči znat će- tko štedi imat će!

U vrijeme kad sam ja išla u osnovnu školu, svake se godine, ajmo reći , slavio Dan štednje. Negdje u jesen, mislim da je bilo krajem listopada, obilježavao se Dan štednje, a mi bi u školi neko vrijeme prije toga pisali sastavke o štednji, koje bi onda drugarice poslale nekoj specijalnoj komisiji na čitanje. Već je tad bilo vidljivo da imam mrvu spisateljskog talenta, pa mi se zaredalo par godina da sam osvajala prva mjesta, a ponekad i drugo mjesto. Enivejs, mi odabrani dobili bi na dar bankovnu knjižicu Latice, to je bio valjda dječji ogranak Karlovačke banke, stavili bi nam neke pare na račun, poslikavali bismo se po banci, i još bi nas vodili na izletić. Od svih stvari meni je u sjećanju ostao put u Samobor, gdje smo jeli goveđu juhu i još nešto, da bi nakon tog ručka otišli posjetiti grob (meni)neznanog junaka iz WW2. Imam čak i sliku, onu crno bijelu i izrezuckanim rubom, ako se sjećate kako su tadašnje slike izgledale. Kako sam bila ponosna na sebe! Mislim, to je bilo 2u1: em mogu pisati sastavak, em me proglase pobjednicom, i još mi otvore račun. Jel može bolje?
Ono što je bilo zanimljivo je bilo to što se svake godine postupak ponavljao, i ja sam nakon 3 godine imala 3 knjižice doma. Nije mi bilo jasno ni tad zašto jednostavno ne stave nove novce na stari račun, no pravila su pravila..i očito se neke stvari nisu promijenile ni zadnjih 20 godina, pojest će nas sve birokratski aparat.
Inače naslov ovog posta bila je maksima za te dječje natječaje, koja se s vremenom izgleda pretvorila u floskulu u društvu u kojoj znanje nema vrijednost i džabe ako znate nešto, dok bi se o velikim, odraslim štedišama i njihovim pustolovinama dalo napisati par postova više.


Skupilo se tu novaca, nikad nisam dirala u te dinare, nisam baš očekivala da će mi se država raspasti, valuta devalvirati i da će sve otići u tri krasne i natrag. Nakon toga nisam nikad više imala ni kasice niti sam na sastavcima dobivala bankovne knjižice i pare na njima. Cijeli princip štednje nekako se promijenio, novci su se više trošili za život a manje stavljali na stranu.
Ali prije nekoliko godina opet sam počela ubacivati kovanice. Ovo gore na slici je moja kasica prasica. Tu sam bocu dovukla iz Njemačke, iz neke birtije je iz susjedstva, i prevezla sam ju preko granice, praznu.
Moram priznati da mi se ideja štednje više sviđa od ideje minusa i plaćanja na rate. Ne sviđa mi se trošiti novac koji nemam, pa ni nemam minus. Mislim da bih se pojela od brige i straha da živim tako da si kupujem stvari na rate i onda ih mjesecima otplaćujem. U biti, ništa mi nije toliko za glavu da baš moram imati na taj način( i ovdje ne govorim o životno bitnim stvarima poput stana ili školarine). Ne nalazim se u lifestyleu gdje se čizme kupuju na rate ili se za nekakav šoping ode u minus, jer se baš sad mora imati to nešto novo i sjajno. Nekako mi je veći gušt svjesno ili uštedit pare i onda kupit, ili imat već pare i priuštit si to nešto magnetski privlačno bez čega ne mogu, nego otić u minus samo zato jer se nisam mogla iskontrolirat .
Dakle, moja prasica nije prazna jer sam ja dosad ubacila u nju samo par kuna. Ona je tako prazna jer sam ju već jednom pošteno ispraznila za neki sveti cilj, a k tome je boca od 3 litre (naravno da si ja nisam našla nešto manje, dobro da nije bačva).

Možda je cijeli svijet u nekom drugom filmu, više neke stvari ni nemaju vrijednost kao prije, i sve je postalo zamjenjivo i potrošna roba, ali fali mi taj osjećaj da sam nešto htjela i zatim ciljano uzela kao rezultat svog rada i štednje. Fali mi vrijednost koje bi stvari trebale imati. S druge strane, fali mi i kvaliteta stvari. Većina toga danas se strga i /ili pokvari nažalost. Auti se mijenjaju, o garderobi neću ni pričati. Nisam baš najsretnija s idejom kratkog roka trajanja svega oko mene, jer me vodi i do zaključka o vlastitom roku trajanja. Ne možeš ostaviti trag u nečemu jer se sve zamjenjuje novom, zanimljivijom, ekološkijom i modernijom verzijom, koja ima neke nove jako bitne karakterstike. Pitam se dokad će trajati ta igra lovice, ta potraga za nečim boljim, u koju nas društvo pokušava natjerati? Svi mediji, sve reklame, uglavnom sugeriraju da nismo dovoljno dobri, da ne živimo dovoljno dobro, ali da zaslužujemo bolje, i to bolje nas eto čeka, samo dođite! evo tu je na polici, kod obližnje poslovnice, nije problem, vaša poboljšana verzija  može se preuzeti i na 6 rata i s počekom, šta čekate, zar ne želite biti sretniji?

Ne hvala, imam skoro sve što mi treba.



4 komentara :

  1. Zubi vec te vidm kao sljedeceg guvernera-icu Narodne Banke !

    OdgovoriIzbriši
  2. da, hodat ću okolo s ovom bocom i skupljati priloge za državu:)

    OdgovoriIzbriši
  3. Meli, lako je postavljati guvernere neke druge zemlje! Uzmi si ju ti k sebi, mi želimo svoje kredite :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Marko bi u moju bocu ubacio smeće,opuške i papiriće od žvake. znam ga, takav je on.:)

    OdgovoriIzbriši

}, 10);