četvrtak, 26. svibnja 2011.

Biciklisti

Idem ja jučer s posla, sunce sija, vruće, pješačim ja doma po nogostupu. Meni u susret vozi se biciklist, i na pješačkom prijelazu dođe do onog momenta kad nitko ne zna bi li lijevo ili desno pa se oboje trzamo kao u nekom čudnom plesu. I on meni vikne nešto tipa de pazi kako hodaš, i sav ljut nastavi dalje voziti, po mom pješačkom dijelu! Staza za bicikliste, jasno označena žarko žutom bojom metar dalje od nas, stajala je sama i prazna. E sad, da nisam živčana i luda ovih dana kako jesam( naime, ovo je Tjedan Testiranja Mojih Živaca), ne bih reagirala na bicikliste, i ovo nije tako rijetka situacija na zagrebačkim cestama. Ali bila sam živčana i nenaspavana od ove vrućine, i samo sam čekala da mi netko nešto kaže, tako da sam skočila na ovog s biciklom da jel on vidi da stoji na pješačkom dijelu. Moguće nije očekivao odgovor pa je sjeo na biciklić i odjurio bez odgovora, sa svojom kacigicom i sunčanima i torbicom preko ramena.
Meni su bicikli super, dapače, planiram si uzet jedan skoro. To je zdrav i ekološki prihvatljiv način prijevoza, jača tijelo, uživaš u prirodi. Evo, u Zagrebu, na primjer, kroz centar je većina cesti označena dijelom za bicikliste. Čovjek bi pomislio kako li divno uređenog grada. Ali evo što se meni događa, svaki dan, u susretu s njima:
- biciklisti, moguće daltonisti, ne znaju da je dio nogostupa odvojen žutom trakom, s nacrtanim biciklistom na asfaltu za njih
- biciklisti, koji na semaforu ne silaze sa svojih bicikala nego projure preko zebre, pazite sad, ne preko crveno obojane staze za bicikle, nego preko pješačkog dijela
- biciklisti koji voze po mojoj traci(kad sam s autom) u suprotnom smjeru, jer su  si smislili prečicu
Ne želim da ispadne da ja pljujem po biciklistima, dok su pješaci i vozači nevina skupina. Nisu. Svjesna sam da pješaci(ja prva) često ne gledaju kamo hodaju , ili naglo promijene smjer kretanja (privuče ih neki izlog) ili slično, ali ja kao pješakinja imam na to pravo. Ne hodam posred kolnika kao izgubljena kokoš.
Nije stvar ljutnje na nekog, ali tako netko može glavu izgubiti. Ne znam jesu li ljudi na biciklima svjesni koliko brzo voze i kako se lako mogu zabiti u nekog. Ne mora to biti neka odrasla, snažna osoba, može biti neka baka, netko tko je gluh pa ne čuje da zvonite, netko tko je stranac pa ne razumije što viče, netko to samo koristi svoje pravo da hoda po  nogostupu. A kad dođe do sudara, jel više bitno tk je kriv? Netko može stradati.
Divljanje u prometu, nebitno od koga dolazi, mi je za osudu. Samim tim što si na biciklu, jači si od pješaka. Kamo je nestao obzir u prometu?
Ne znam kako je vama, vozite li se ili pješačite, imate li slične priče, ali razmišljam pripremiti neku protureakciju za idući put kad mi netko uleti u moj pješački prostor.

2 komentara :

  1. Predlažem uzeti neku malo jaču grančicu ili štap (možda i kišobran s kukom) i sljedeći put samo zahaklati bezobraznog biciklistu. sasvim malo je dovoljno za izbacivanje iz balansa ;-)))

    OdgovoriIzbriši
  2. jel to kažnjivo?
    osim toga, kad ustane, mogao bi se naljutiti i vratiti mi.
    ja sam mislila uzet pepper spray

    OdgovoriIzbriši

}, 10);