četvrtak, 30. lipnja 2011.

Isplativost

U zadnje vrijeme puno razmišljam o isplativosti. Mogla bih započeti ovaj post s isplativošću robe i stvari oko mene koja se nudi, ponekad po smiješnim cijenama. Nekako sam se našla u svijetu gdje majica košta 30 kuna, ali iz dućana prehrambenom robom teško izađeš s vrećicom za manje od 100 kuna. Kako je postalo prihvatljivo da je odjeća tako jeftina a hrana je tako skupa? Kako, uz sve te livade i poljoprivredne površine, mi moramo uvoziti svakodnevnu hranu, ne amarant, ne neke tamo rijetke biljke, nego žitarice i meso? Znam zašto, ali me zanima kako smo došli do toga i prihvaćamo te uvjete?!
Ovo je samo početak priče. Cijela ta situacija u svijetu, gdje se pristaje na toliko toga besmislenog, ali većina prihvaća uvjete pa je postalo normalno da je to "normalno". Normalno je dati ogromnu cifru za auto. Za novi mobitel. 
Normalno je da te na razgovoru za posao pitaju planiraš li roditi; pitaju prihvaćaš li prekovremeni rad i da ti odgovaraš sa da, pa naravno, normalno. Imaš li uopće izbora?
Zbunjuje me taj omjer uloženog i dobivenog. Nakon što dijete od malih nogu odgajaju sa "samo ti uči, i odi na fax, školuj se, naći ćeš super posao", nekako rijetko kad čujem da su djecu odrasli obavijestili što točno taj super posao podrazumijeva. Znači li to dobru plaću? Znači li spiganu kralježnicu, slabiji vid, poslovni mobitel na kojemu moraš biti dostupan uvijek? Znači li to i rad vikendom(neplaćen), rad blagdanom(neplaćen), prekovremene sate(daaa, neplaćene, fkors)? Ili nas je ovaj divlji hrvatski kapitalizam jednostavno pojeo, pa hara ova njegova ružnija verzija, s malo koristi a puno muke?
Na kraju, kad postanemo punjoljetni i odgovaramo samo sebi, i ne možemo za svoj život kriviti roditelje, obitelj i partnere, pristajemo li na svašta, samo zato jer i drugi to rade? Kolika je isplativost naših postupaka?
Razmišljam u zadnje vrijeme o tome vrijedi li omjer mog uloženog omjeru mog dobivenog u životu koji vodim. Ponekad se ponašam kao da sam živce na cesti našla. A ne bih se baš tako trebala postavljati. Ponekad se ponašam kao da je moje zdravlje nedodirljivo i ne reagira na život koji ga okružuje. Svjesno pristajem na manjak sna i odmora, na interakciju koja nije smislena, djelotvorna, potrebna, jer i drugi to rade i jer se to od mene očekuje. Pa dobro, ako netko skoči(standardno) s vrha zgrade, znači li to da i ostatak svijeta to treba?
Svjesna sam da je opcija pakiranja života i odlaska negdje gdje je mir, vlati trave rastu a bambiji dolaze pod prozor malo nemoguća, ali ne tražim ekstremnu drugu opciju. Nekako mi u današnjem svijetu fali ona zlatna sredina. Fali mi prepoznavanje važnosti. Postalo je normalno da je hitno!; mora se riješiti odmah, ali u stvarnosti zaista nije tako hitno, ali valjda sami sebi dajemo na važnosti trčeći tako kroz život.
Shvatila sam da sam negdje u zadnjih par godina stekla dovoljan duševni mir da me malo stvari može izbaciti iz takta. Svjesna sam da postoje veliki zaokreti poput smrti, rođenja, bolesti, nesreće.. i nekako, kad se tako poslože stvari, zaista svaka pizdarija koja se događa na poslu ili u državi ili u životu pojedinca nije takva katastrofa. Nije. I postalo mi je teško praviti se da je. Postalo mi je naporno pristajati na tu adrenalinsku igru. Ne, nije zabavno. Ne, neće svijet propasti. Neće.
Nedavno sam proglašena flegmatičnom, što je meni bilo jako smiješno, jer sebe nikad nisam vidjela u toj ladici. Ali ispada da je teško objasniti nekome, da to što ne histeriziram, ne znači da se i ne brinem. Samo drugačije rezoniram svijet oko sebe, pokušavam mirno naći rješenje umjesto da trčim poput dekapitirane kokoši okolo.
Shvatila sam, očito prekasno, da je potrebno bučiti, grintati, biti glasan i time pokazivati kako ti je teško, kako si u teškoj situaciji ili si bolestan ili ti je posao težak. Ako šutiš, mirno prolaziš kroz dan i pokušavaš sve shendlati kak se spada, nije dobro. a ne. Onda ili imaš previše vremena ili ne kužiš svoj posao.
Ne da mi se više igrati tako. Ne znam dolazi li to s godinama ili smo jednostavno  generacija koja se nekako prerano umorila, ali sve manje vidim isplativost te igre.
Mislim da je ponekad isplativije prerezati tih zadnjih par niti na kojima visimo, jer nas je tako često strah napraviti zaokret u životu, po bilo kojem pitanju koje nas muči- strah nas je tog novog nepoznatog i često pristajemo visit u nezadovoljstvu, ali nezadovoljstvu koje nam je bar poznato, da ne pružamo šansu životu.
Mi ljudi imamo toliko potencijala, tako krasne ideje, ali negdje putem odrastanja pogubimo elan koji nas je držao, racionaliziramo život i svodimo ga na exel tablicu. Stavljamo na vagu  prednosti i mane, ali ta vaga je malo krivo postavljena i nekako ispadne da pristajemo na previše toga nepotrebnog. Ne želim se probudti za deset godina i vidjeti iza sebe desetljeće koje sam proživjela nesretna, nezadovoljna, kalkulirajući uvijek i plašeći se života.
Mogu umrijeti samo jednom. Shvatiti na kraju života da me je strah cijelo vrijeme  priječio da živim je puno strašnija stvar od smrti.

1 komentar :

  1. Đubi, prvo mi je palo na pamet da ovo treba čitati djeci u srednjim školama kao obvz lektiru. Idem kroz ove retke, klimam glavom i mislim se "Da, da, da!!! To! Pa je, skroz je u pravu!".
    Al onda mi sine da na ovakve poruke gore dolje klimaju glavom samo istomišljenici, tj. oni koji valjda i sami tako misle. Sumnjam da bi netko tko sam nije došao do ovih pitanja (bilo kojim putem) shvatio o čemu ti to...
    Skroz se malo slušamo međusobno, mi ljudi.
    Jab recimo da tebe puno ljudi posluša.
    xo

    OdgovoriIzbriši

}, 10);