subota, 25. lipnja 2011.

Kasni osvrt na dva Pridea

Zaista mi nije namjera dijelit svoje viđenje stvari, iskreno, zaobišla su me oba događaja jer sam bila daleko od medija tih dana. Zato su me sve te vijesti dočekale kasnije, u paketu, i trebalo mi je neko vrijeme da proguglam što se to sve događalo, i kakva su to skandali bili. U jednom trenutku živjela sam mirno svoj godišnji, u drugom su svud oko mene bili osvrti i komentari na gej, pardon, zagreb/ split prajd. Da ne znam u kojoj državi živim, pomislilla bih kako je ovo krasno mjesto za potrošit život, glavni problem im je pride . Zaista, ja se ničeg drugog ne sjećam da je bilo toliko aktualno, osim možda Miše Kovača koji je bio  u bolnici. Još bolje. Dvije top vijesti su nam pederi i Mišo Kovač.
Taj pride se već godinama održava u Zagrebu i nikad o tome nismo toliko pričali. Svjesna sam da LGTB zajednica još mora puno toga dobiti, svjesna sam da se stvari polako mijenjaju, ali nekako su svih ovih godina ti prajdovi prolazili mimo mene. Nemam neko posebno intenzivno mišljenje o njima. Nisam oduševljena prideom ništa više ni manje od mogućeg pridea heteroseksualnih osoba. Radite što hoćete, zaista mi je nečija orijentacija najmanji problem u mom svakodnevnom životu.
Ali ono što mi je palo na pamet, nakon što sam vidjela gnjevne ljude, pune mržnje kako prijete, izvikuju psovke i stoje na zvizdanu na rivi skandirajući, bilo je- ljudi, kako vam se da? Kako je jednostavan život nekome da mu tuđa spolna orijentacija bude kick da se ustane, dođe do one blješteće rive usred vrućeg dana, i tamo stoji satima i dernja se? Zar taj čovjek nema neke stvarnije probleme? Na primjer posao, nedostatak posla, zdravlje, nedostatak para, dan koji će provest s prijateljima/obitelji/ sam sa sobom umjesto da ide prijetiti? Zanima me kako takav um funkcionira. Živiš polunormalan hrvatski život. Svi oko tebe su tu negdje po kvaliteti i ispunjenosti, zajedno grintate na poznate teme. Imaš familiju, nekakav posao, nekakav krug ljudi. I onda vidiš na teveju da se nekakva skupina ljudi planira prošetati rivom, ili trgom, jer oni vole isti spol, žele pokazati da su inače takoreći normalni, krvavi ispod kože. Jednako dobri ili loši, jednako dosadni ljudi, nametljivi i bezobrazni, ljubazni i dragi. Dobivaju prehladu i ospice i plaću, plaćaju režije i idu na posao kao i svi drugi. U kom trenutku netko osjeti opasnost i mržnju? Kako izgledaju te sinapse, da se digneš i odeš naglas mrziti nekog? Koji faktor čini te ljude ugroženima, da pristaju biti uhićeni od policije? 
Htjela bih se sjest preko puta jednog takvog, samo da mi objasni što ga pokreće.  Zar su te žene i muškarci toliko fatalni, da će na sebe privući bilo koga, zar misle da su toliko neodoljivi da će svaki peder i lezba skočiti čim ih vide, pa takvim stavom pokazuju neću ja da mene tamo neki/neka ćapa - jer inače su takvi čiste premije.
Ne želim ulaziti u religijska pitanja ovdje, jer sva objašnjenja koja sam čula mi nisu prihvatljiva. Shvaćam da postoje ljudi koji se boje svega nepoznatog, pa krenu i mrziti. No, mene zanima jesu li svjesni koliko smo povezani kao društvo? Jel im ikada palo na pamet da su na operaciji primili doniranu krv gej osobe? Da im možda dijete ima transplatirano srce nekog dečka koji volio dečke?  Ili u takvim trenucima neki kriteriji padaju u vodu? Kako netko može tako pojednostavljeno gledati na život:   ja :dobar- svi drugačiji: loši?
Ono što je meni neshvatljivo je hijerarhija bitnosti u ovoj državi. Država je u lošem stanju, ljudi ne primaju plaću, ili im mjesecima kasni plaća, tisuće ljudi nemaju posla, korupcija je u svim porama društva, toliko stvari je naopako, imamo prilike izvuć pare iz europskih fondova ali to ne radimo, afera je u svakoj većoj državnoj firmi, ali nitko ne prosvjeduje na Markovom trgu. ne ne. Problem je tko s kime spava. Super mi je ta lista prioriteta. Sigurna sam da su se na kraju dana osjećali kako su obavili stvarno veliki zadatak sa svoje to do liste.

2 komentara :

  1. e, nisam imala vremena čitati sve, al kaj je Mišo gej? xo

    OdgovoriIzbriši
  2. ma da, o tome se radi..;)
    u biti, teško je reći, on nikad ne priča, samo raširi ruke i pruži mikrofon prema publici.

    OdgovoriIzbriši

}, 10);