petak, 15. srpnja 2011.

O obrazovanju u Hrvatskoj

Htjela bih na početku reći da je ovo osoban prikaz obrazovanja i prolaska kroz školovanje, zaista nije statistički pregled školskih ustanova u RH. Sad kad sam to rekla...htjela bih početi od početka.
Ja sam studirala sto godina. Ok, možda ih i nije bilo sto, ali se činilo kao da ih ima.
Nakon gimnazije nisam bila 100% sigurna što točno želim dalje, u biti, jesam ja imala neke ideje, i želje, ali moje se ideje i želje nisu baš uklapale u okvire koje je fakultetsko obrazovanje u državi nudilo. U mom razredu skoro svi su otišli na fax, tako i ja, mislim da dvoje ili troje ljudi nije ništa upisalo, i sjećam se kako mi je bio bed pitati ih što će dalje. Jer nakon gimnazije moraš ići na fax. Svi to rade. Sa srednjom ne možeš ništa. Nisi zato upisala tu školu da sad konobariš, i tako dalje. Uglavnom, ja nisam bila od onih koji su od prve upali, pa sam odmah to ljeto izradila svoju radnu knjižicu, na nagovor bliskih odraslih ljudi (koji su očito imali upitno povjerenje  u moj nastavak školovanja), tako da budem spremna za svaki slučaj.
Za koji slučaj? Sjećam se da mi u tim trenucima opcija jedne godine pauziranja ni na pamet nije pala, vjerovatno je bivala tamo negdje skupa s idejom da odem na mjesec. Moralo se upisati, barem nešto. Sjećam se kako su ljudi iz okoline, kad bi čuli da eto nas par nije upalo u ljetnom roku, govorili" pa daj upiši bar nešto". Da, jer "bar nešto" je rješenje. Problem je u tome što sa 18 nemate pamet kao sa 30, pa nikog ne sterate kamo treba. Odluke koje imate sa 18 podložne su komentiranju bilokog, većina si daje za pravo dati kritiku ili bar komentar.
Dakle, kad sam ja na kraju u jesen upala na fax, ispalo je da i nisam bila nasretnija izborom, i nakon par godina priznala sam si naglas da to i nije to. Trebalo je proći vremena da ta misao sazori, da priznam sama sebi da od nečeg treba odustati, da se još malo više truda zaista neće isplatiti. Trebalo je posložiti si sve to u glavi kao ispravnu odluku iza koje ću stajati, i skočiti. Uzela sam pauzu godinu dana, i konobarila, i smišljala što i kako dalje. Konobarila sam u jednom sasvim finom fora bircu, no reakcija nekih je bila kao da sam napustila obitelj, obrijala glavu i otišla , ne znam, meditirati na Tibet. Jer kako sad usred faxa raditi zaokret? Pa zašto se još malo ne potrudim i završim to što sam upisala, pa ću naći neki poslić i biti mirna do kraja života? Jeste li ikada imali osjećaj da imate kamen oko vrata? I osjećaj kad ga se napokon riješite? Trenutak kad sam ja uzela godinu pauze donio mi je osjećaj slobode kakav nikad prije nisam imala. Na stranu zgrožene reakcije ljudi koji nikako nisu vjerovali da se ljudi nakon pauze zaista vraćaju studiranju.
Na jesen sam upisala nešto što sam voljela i dala te 4 godine u roku, konobarenje sam napustila i nekako se zavrtilo da sam cijelo vrijeme nastavila raditi. E sad, tu se počeo stvarati problem. Kad počnete raditi pravi posao, s pravim radnim vremenom, kad odgovarate šefu, naučite što je rad i red, nekako izgubite razumijevanje za prilično ležeran način rada svojih profesora na fakultetu. Neki profesori koji su meni predavali imali su karakternu crtu da svijet doživljavaju kao svoje igralište, ponekad. Ponekad ne bi došli na ispit, ili bi došli, primili 5 ljudi. Ostalih 25 bi moralo doći drugi tjedan. Presjediš na podu pred kabinetom sate dok dođeš na red, i onda, već popodne, on/ona ode na "sastanak" ili što već i više ne bude pitala taj dan. Kad radiš svaki dan 8 sati, kad ti plaća ovisi o tome kako radiš, izgubiš respekt koji bi profesori trebali izazivati u studentima, nemaš više razumijevanja za stalna kašnjenja na predavanja, na papiriće na vratima da ipak ne bude seminara, papiriće stavljene par sati ranije.
Moj fakultet je golem aparat, u kojem se lako izgubiti. Ako nisi dovoljno uporan i sabran, lako ćeš odustati od svega toga jer se pogubiš u administraciji i ponekad hladnim reakcijama referade i tajnica, i da, profesora.
Kad sam napokon diplomirala, već je prošlo toliko godina od upisa, nisam imala živaca nizašta više. Najmanje za kaprice zaposlenih tamo. Nijedan posao, ni oni koje sam radila za vrijeme faxa, a ni ovi nakon njega, nemaju nikakve veze s mojom strukom. Sve što sam naučila, naučila sam na poslovima ili sama. Smiješno mi je kad vidim kako se u oglasima uredno traži VSS, a posao nema veze s faxom. Ali kod nas valjda ta diploma još uvijek nosi auru uspjeha.Teško je prihvatiti mogućnost da možeš uspjeti i bez faxa, ili da ne moraš upisati s18 fax, nego kasnije, kad shvatiš što želiš. Da mogu vratiti vrijeme, mislim da bih uzela jednu godinu nakon mature i otišla u bijeli svijet, radeći ništa ili radeći svašta, kako bi mi se prohtjelo.
Kad sam diplomirala, samo sam otišla, nisam došla ni na promociju, takav otpor sam imala prema cijeloj toj zgradi i ljudima i vremenu koje sam tamo provela. Dosta vremena je prošlo do trenutka kad mi je pomisao na fax i diplomu izmamio osmijeh, jer je bilo gotovo, jer tako dugo sam bila svjesna da mi visi još jedan ispit/ili diplomski, ili obrana..ili nešto..
Ovaj tjedan otišla sam na referadu, i nakon dugo traženja, iskopali su moju diplomu. Kao u nekom filmu, njena tuba ležala je prašnjava na dnu nekog ormarića. Index smo dost dugo tražili u hladnom i mračnom arhivu, kamo valjda spremaju indexe ljudi kojima ta knjižica nije mjerilo uspjeha u životu.
Uzela sam napokon tu rolu papira jer mi u radnoj knjižici godinama stoji upisana samo potvrda o diplomi, i odlučila sam završiti s tim dijelom jednom i zauvijek. I stvarno ne znam što sad napraviti s njom.
Ono što znam jest to, da diploma nije mjerilo ni sreće i uspjeha. Znam ljude koji bez diplome grade karijeru i sretni su, i one u drugoj krajnosti koji su sve dali u roku i sad sjede doma nezaposleni. Pravila nema. Samo treba ta pravila modificirati i u našim glavama.
Ovo je dakle moj šoping ovaj mjesec, jako povoljno, 320 kuna za 3 papira u jednoj lijepoj crvenoj tubi.

Broj komentara: 5 :

  1. sad bih kao trebalo nešto reći na ovo,ali sve si sama rekla, ne preostaje mi ništa osim složiti se s tobom u potpunosti i čestitati što si iz svih tih dilema, bura i zaokreta izišla bogatija, čvršća i bolja!

    OdgovoriIzbriši
  2. no, dobro, sve je to davno prošlo. ali reci ti meni, ti si vani studirala, jel tamo bilo drugačije?

    OdgovoriIzbriši
  3. Hm, i je i nije...jedina stvar koja se nigdje i nikad ne mijenja su neljubazne tajnice u referadi ;))

    OdgovoriIzbriši
  4. a zaboravila si spomenut naš faks na kojem je bio najmanji red za upis? :)

    OdgovoriIzbriši
  5. nije da sam zaboravil napisati, zaboravila sam.
    potisnula nekamo:)

    OdgovoriIzbriši

}, 10);