utorak, 9. kolovoza 2011.

Alter ego

Htjela bih danas pisati o alterima koje svi mi koristimo u životu.
Svjesno ili nesvjesno, svi mi imamo određene uloge koje igramo svaki dan: doma, među prijateljima, na poslu, u javnosti.
Na ovo sve me potakao razgovor zašto ljudi, koji nisu iz Zagreba, niti tu žive, ne vole Zagreb. Puno puta sam čula kako im se ljudi na cesti čine nedostupni, prezaposleni, točnije: kao da se igraju uloge jako zaposlenih ljudi. Nemam takav dojam jer svaki dan imam priliku srersti potpune drugačije primjere, ali valjda to tako bude. Privlačiš si u život ono o čemu razmišljaš.
Ali, točno je to da ljudi često glume. Glume da se nekamo jako žure, glume da su bogatiji, uspješniji i sretniji. Jedan od najočitijih primjera je izgled. Garderoba. Pogledajte kako ljudi oko vas izgledaju, koliko polažu na izgled, na nove stvari koje dolaze u sezoni. Koliko im zna biti bitno imati nove hlače, sandale i naočale (možda glup primjer), ali određenoj skupini ljudi to znači da izgledaju uspješno, mada možda baš i nisu. Što poručuju time? Možda je stvar u samoprezentaciji pred okolinom, možda je to jedini način za koji netko zna. U našem društvu izgled jest pokazatelj prestiža. To ne uključuje samo garderobu, naravno, tu spadaju i nekretnine, auti, mjesta gdje kupujemo i kamo izlazimo. Primjeri su svuda oko nas: ljudi voze preskupe auto a nemaju za dopunsko zdravstveno, ljudi koji ne ulažu u vlastito obrazovanje, ali ulažu u novu kolekciju. Ne mislim da su ovi primjeri nužno loši, oni su primjer da ljudi zaista misle da čine dobru stvar u vlastitoj prezentaciji.
Problem je u tome što je to fasada koja kad-tad otpadne u komadima. Tu fasadu teško je dosljedno nadograđivati, jer tako često je nešto novo pojam uspjeha, a tako rijetko se ima novaca.
Umori li se čovjek od svega toga? Je li teško uskladiti sve uloge koje smo si odabrali u ovoj predstavi života?
Često glumimo. Na poslu smo uzorni radnici, u crkvi dobri članovi župe, u obitelji poslušna djeca i pristojni roditelji. Ma je li uvijek baš tako?
Dobra mama ne mora biti i dobra zaposlenica, niti je svaki znanstvenik i odličan roditelj. Ali, društvu je lakše kategorizirati pojedince, pa shodno tome i pojedinci glume da pokrivaju sve kategorije.
S druge strane, mnogi od nas stvaraju neke altere s kojima su poznati samo određenom krugu ljudi. Pišu blog, na primjer, gdje daju onoliko informacija o sebi koliko žele. S druge strane, mene pisanje bloga oslobađa jer mi daje mogućnost da se izrazim na način koji ne bih mogla drugdje koristiti. I kad pomislim da sam usamljena u stavovima, vratim se i vidim koliko me ljudi čita, pa zaključim da moja stajališta ipak nisu usamljena ko otok.
Koliko ljudi ima hobi, koji možda i nije poznat svima, hobi koji ih ispunjava i usrećuje, ali se ne uklapa u sliku koja je stvorena? Zamislite od koliko se ljudi očekuje da budu ovakvi i onakvi, da budu odmjereni, ozbiljni, ambiciozni, goal oriented i tako dalje? Mislite li da je svima njima na pameti uspjeh odjela i ugled firme?
Ja mislim da mnogi među njima (nama) žele sjediti sa svojom djecom u travi i igrati se, baviti se hobijem i uživati u tome, zaraditi pisanjem koje im je strast, ali tko još piše poeziju?!
Ponekad je teško pustiti taj drugi ja da dobije zasluženo mjesto u životu i javnosti, jer njime rušimo svoju poziciju u društvu. Može nam pasti standard jer možemo izgubiti posao, partnera, prijatelje. Pitanje je samo do kud smo spremni ići u glumi. Gdje je granica?
Vjerujem da svatko za sebe može reći do kud pristaje biti  glumac, a gdje počinje trenutak kad skidamo sve nepotrebne kostime i prestajemo glumiti, a počinjemo živjeti.

1 komentar :

  1. Da, kad kažeš skirveni alter ego ja pomislim na zlostavljače. Šugava filmska industrija...
    Ovaj tekst mi je šapnuo da možda ima i svijetlih nekih primjera. Tipa, čiča namćor iz reda u Dioni možda doma piše natuknice za novu, originalnu priču svojoj unuci. Tako ću odsad gledati na sve čiče.

    Ontopik: ja glumim. Čini mi se da tako bolje prolazim. Glumim da sam jaka. Glumim da mi (ni)je stalno. I fkt mislim da profitiram.

    Pitanje je, doduše, ako 90% budnog vremena glumim da sam samouvjerena, di je onda baš kvalitativna razlika u odnosu na iskrenu, 100% samouvjerenost?

    OdgovoriIzbriši

}, 10);