nedjelja, 25. rujna 2011.

Planinarska škola, 1.dio/ Hiking school, 1. part

Prije nekog vremena upisala sam planinarsku školu( uspješno, iz trećeg puta valjda), a jučer smo imali prvi izlet.Išli smo u Samoborsko gorje. Ako sam dosad mislila da imam dosta kondicije, saznala sam da nemam pojma. Pojma. Dušu sam ostavila tamo negdje između Oštrca, Plešivice i Okića, jer popeli smo se na sva tri vrha jedan za drugim. Naši vodiči su zapravo dobro kamuflirane divokoze, nema drugog objašnjenja.
Ja sam samu sebe iznenadila, jer sam se uspentrala preko nekog kamenog vrha koji mi se nije činio moguć. Zaista. Planinarili smo po istočnom Samoborskom gorju, ja sam bila onak, zadnja. Pa bi me nakon pauze stavili na čelo kolone, pa bih do sljedeće pauze bila, pogađate, zadnja. No, što onda, bitno je stići.
Jesam spomenula da su neki ljudi biciklom došli iz Zagreba do Samobora, a zatim tu istu rutu obavili biciklima?
Penjanje je zeznuta stvar, ako niste planinarili 5 mjeseci. Isto tako, spuštanje je jednako zeznuto. Uglavnom, nakon što je jučerašnji dan ipak završio, počastila sam se s nekoliko Lekadola.
Postala sam svjesna svake pojedine grupe mišića koje imam u nogama, dupetu a posebno oko koljena.
Nisam znala sa mogu toliko puno izgurati u jednom danu, a prešli smo puno.
Uglavnom, ovako je to izgledalo:
 ovo je hrbat planine, po kojem smo hodali. prekrasan je pogled na obje strane, samo sam bila više koncentrirana na brdo lišća pod nogama i skriveno korijenje 
/ this is a mountain peak where we walked. A beatiful view, but I kept my eyes on the path full of leafs and roots
                                                               pogled dolje/ the view
                                                                  povratak/ return       

English
This year I finally did it - I'm going to the hiking school. Yesterday we had our very first trip, and we walked to three mountain peaks. I was dead tired. I always thought I'm in a good shape, but I am not. Most of the time I was thinking how to survive, we hiked for almost 10 hours( breaks included of course, but still). Some people came with their bikes, and drove the same routes . Have I mentioned I was the last one? Our guides put me first in the line after each and every break , and till next break, I came the last. I just couldn't be so fast. But, it is important to come, not to run, right? Yesterday evening I could feel every single muscle in my legs. Pictures above show how it looked like yesterday.

2 komentara :

  1. Tri vrha u jednom danu.
    A-ha.
    Rađe bi opet rodila blizance...
    Jab dušu ispustila.
    Znam jer sam je ispustila na Kleku i Sljemenu a skoro i na Zavižanu.
    Jab valjda bila prva koja bi kapitulirala na Premužićevoj stazi.
    Tako, da, RISPEKT.

    OdgovoriIzbriši
  2. Šteta što nema malo opširnijih fotki sa Rancerja :)

    OdgovoriIzbriši

}, 10);