utorak, 13. rujna 2011.

(Samo)sažaljenje

Danas ću pisati o jednom jako teškom i neugodnom osjećaju.
Prije nekog vremena bila sam na cugi navečer, i sjedila u "prvom redu" na terasi u Tkalči i promatrala ljude.
Masa ljudi, u grupacijama se šetala, od toga većina stranaca.
Od tog, puno ljudi u šetnji sa psima. U jednom trenuku prošli su ljudi sa psom na tri noge, koji je veselo skakao po cesti, mašući repom.
I sad, prvo što padne na pamet je žaljenje. Siroče, nema noge.
Ali pas se uopće nije ponašao kao da ga je težak životni teret invaliditeta pogodio. On je veselo skakao, zapišavao grmlje, dapače, čak i režao na nekog drugog cucka. Njemu nitko nije objasnio da je in validan, i da je to loše i tužno, i da je sad cijeli život jadno drugačiji. Ne, ovo tijelo je njegov svijet, i uživa u njemu.
Jesmo li ponekad laki na obaraču kad sažalijevamo druge?
Sažaljenje je transfer tako teške emocije, ljudi su svjesni kad ih žalite. Sažaljenje je trenutak kad je netko proglašen krivim a nizašta nije kriv. Jednim potezom sve druge njegove karakteristike padaju u prašinu, a strši samo razlog o kom društvo razmišlja. Šepa, muca, ne može imati djecu, izgubio je bračnog partnera, ma bilo koji razlog.. Sigurna sam da imate primjere iz vlastitog života gdje je prva stvar nakon što netko ode od stola, ili prolazi pored vas, da netko iskomentira tu tužnu činjenicu.
Zašto ljudi to rade? Osjećaju li se možda bolje kad nađu nekog s greškom?
S druge strane, što god da taj s greškom radi, najčešće se gleda kroz prizmu "greške". A ništa sam nije loše napravio.
Uzevši u obzir da je u RH oko 300 00 invalidnih osoba(koja ružna riječ), malo je prehrabro postavljati se prema nekome takvome kao da je manje vrijedan.
Ovo sa sažaljenjem vidljivo je i u zanimanjima, koja se smatraju manje vrijednima. Danas nisam mogla pronaći jednu zgradu, brojevi u ulici bili su porazbacani, i lutajući dođem do porte jedne firme. Zapitam gospodina od 50+ za broj. Bio je ljubazan, bio je veseo, uputio me, rekao doviđenja, i još je za mnom vikao" Želim Vam ugodno popodne!" Čak ni ja nisam toliko ljubazna :)  a ja jesam ljubazna:))
Ono što želim reći jest da mi je taj čovjek izgledao tako zadovoljan sobom, bez obzira na posao koji bi se mogao smatrati slabo plaćenim, dosadnim, lošim etc. Ali posao je onoliko dosadan i loš koliko si to dopustiš.
Ljudi si prelako dopuštaju da zapadnu u samosažaljenje, i da im to bude povod za daljnje nenapredovanje u bilo kojem segmentu života. Sami si nađu kamen, vežu oko noge, i tako šepaju kroz život. Nekad im čak i ne treba stav okoline.
Pretpostavljam da je tako lakše. Pretpostavljam da je i lakše nekog drugog žaliti i pritom se osjećati sretno jer si zdrav/zaposlen/ u vezi/ s djecom/ dopiši razlog.
Možda je teško skinuti si taj štit i krenuti dalje nezaštićen kroz život, ali je ljepše i hrabrije i daje bolji osjećaj. Ne žaliti druge, ne žaliti sebe. Ne nalaziti u tuđoj tuzi razlog da se osjećaš bolje, ni u vlastitoj tuzi razlog da život ne promijeniš konačno nabolje.
Ponekad bi svi trebali ugledati se u cucka s tri noge s početka priče.

1 komentar :

  1. Bravo, Dube, odličan tekst. evo čista 5 ;)
    Milijun sam puta mislila o tim predrasudama koje nas ograničavaju u našim malim svjetovima i ne daju nam širiti se prema slobodi i prihvaćanju svijeta koji "nije po mjeri"...Ali duga je to priča..

    OdgovoriIzbriši

}, 10);