četvrtak, 19. siječnja 2012.

Dokumenti i fotografije/ Documents and pictures

Na putu za Sarajevo zaustavili su nas na granici, svi smo morali izaći, a gospoda graničari gledali su naše isprave i uspoređivali sa slikom u stvarnosti. I, kad je došao red na mene, sad već uobičajen komentar je došao: A prešli ste u plavuše?
Jer, ja sam plavuša zadnje dvije godine. Dotada sam bila godinama crvena i zatim nekoliko godina brineta. Još uvijek imam putovnicu u boji, mada je moja osobna crno bijela i ništa ne govori o meni. S moje osobne gleda me nečije tuđe lice, umorno jer se slikalo na kraju radnog dana, ima više pogled ubojice nego inteligencije.
Moja putovnica napravljena je pred par godina, slikala sam se jedno ljetno jutro, još sam imala dugu kosu koju sam mislila da sam uredno složila  u rep. Slika u putovnici pokazuje da baš i nisam. Tamo se još i smješkam. Barem nešto. Osobna iskaznica je ova nova, crno bijela i najozbiljnija ikad, lica direktno usmjerenog ka kameri, ozbiljna, bez boja. To nisam ja. Nisam ja ni na putovnici, ali barem se prepoznam u boji kose i šminci. Prepoznam se u vlastitom osmijehu i borama smijalicama. Moja osobna iskaznica pokazuje nekog, kome samo fali ona tabla u rukama ko u američkim filmovima kad uhapse osobu koja je ubio nekog, vozila pijana i/ili oboje.
Moje fotografije ne pokazuju mene. Ja se naviknem s vremenom da one predstavljaju mene, ali ja samu sebe vidim potpuno drugačije. Zanimljivo je kako slike koje su drugi uslikali i gdje mi govore da sam super ispala, ja uglavnom želim izbrisati. To nije to, kako ne vidite. Uvijek se čudno osmijehnem, napravi mi se podbradak, što to radim s rukama, kako vam je to najbolja slika !?
Uvijek se zapitam kako mene uopće okolina vidi. Znam da samu sebe iznenadim u ravnim, sjajnim površinama, kad ugledam nekog tko se ne poklapa sa slikom mene u mojoj glavi. I ne radi se o tome da se vidim višom, tanjom, nižom, mlađom- ne, vidim se drugačijom. Pitam se povećava li se ta razlika s godinama još više.
Fotografije za osobne dokumente su zlo. Trenutak zamrznut u vremenu, lišen boja i smijeha i sjaja u oku. Mislim da nikog tako hladno i mrtvo ne gledam kako tamo gledam u fotoaparat. Ljudi koji me ne znaju lako pomisle da sam neka dosadna, umorna osoba, jer duh se ne čuje s tih fotografija, nema smijeha ni šala, ruke su spuštene i leže mrtve. Kako kriv način da se zabilježi nečija osobnost.
Kakvi ste vi sa slikama za službene dokumente? Jel itko ispada zadovoljavajuće? A što je sa drugim slikama? Vidite li na sebi stvari koje drugi ne vide? Ja često čujem samokritike kad se slike gledaju, " tu sam ispala debela" " vidi mi nos" " trebala sam se stat iz profila" " moram se šišati", i rijetko, jako rijetko, " odlično izgledam!" Sami sebi smo najveći kritičari.
           slika za vozačku i index, u vrijeme kad sam se smiješila na službenim fotografijama

 picture for my driver's licence and my univercity index, back then when a person could smile


On my way to Sarajevo, on the boarder we all had to step out and show our passports, and the board officers looked at them, nad the real us in front of them. When it was my turn, the officer asked the question I heard numerous times : Oh, so you're blond now?
I'm blond last few years, before that I was red for a decade and a bruinette for a couple of years. My passport is still in colours, but my ID card is in b/w  and doesn't say anything about me. My ID picture shows some stranger, tired because the picture was taken at the end of the working day, who looks at me more like a killer and less like an inteligent person.
My passport was made few years ago, I was bruinette and had long hair. I remember when taking the picture I thought I made a good pony tail- the picture shows I was wrong. But the photo shows I'm smiling. Well, something good at least.
My new ID card, colourless, withou a smile, very, very serious face on it. This isn't me. It isn't me in the passport picture as well, but there I smile and have colours, I can find myself in my makeup and colours I wear, in my wrinkles around my eyes.
My photos are not me. I got used to the idea they represent me, but I actually see myself completely different. It is interesting how people think what my good pictures are; mostly are the ones I would like to delete. That's not it, how can't you see that? I usually have a funny smile, or a double chin, or do something strange with my arms- how can this be my best picture?! I wonder than how people arround me see me. I can surprise my self when I watch me in some shiny, dark tables. The person I see in the mirror, or in the shiny window, is not the same as the picure of myself in my head. It is not that I think about me as taller, or thiner, or fatter or younger, I just imagine myself different. I wonder if this difference grows with ages. They can never show the real person, the life hidden behind the serious face
Pictures made for the documents are pure evil. Without smiles, loughter, the sounds we make...What a silly was to record someone. And what about other pictures? I often hear people they crtisice their own pictures, how they look fat, silly, the hir iw wrong, the body attitude s wrong. Very rarely I hear someone who is satisfied with what he/she sees.
We are the biggest critics to ourselves.

2 komentara :

}, 10);