utorak, 24. siječnja 2012.

Sapunice

Moram vam nešto priznati, zakačila sam se na jednu pravu sapunicu. Ne na "dramsku seriju" niti išta što se pokušava strpati u neku ozbiljniju kategoriju. a-a
Sve je počelo jedno jutro. Kad radim ujutro, obično upalim TV dok se spremam za posao, da se razbudim. I jedno jutro dočekao me pravi zaplet na ekranu, toliko me privukao da sam sjela na rub kauča i zurila u teve, koji me u polumraku obasjavao, kava u džezvi je glasno ključala ali nije bilo šanse da sad idem zakuhati kavu. Kakvu sudbinu ti likovi imaju! Radi se o mehičkoj sapunici (ima li drugih uopće?), gdje se strast i ljubav i mržnja pretaču iz rečenicu u rečenicu, bojaju svaki kadar, a ipak nije preočito sve i nije dosadno. Jedna zla žena je otela dijete i odgojila ga kao svoje, a kako je zla na svim poljima, baš se loše prema njoj ponašala, dok je svoje drugo, baš svoje dijete, odgojila u svoju mlađu, jednako zlu verziju. I imate sad tu set klasičnih zapleta gdje se očite stvari previđaju, glavne junakinje kao da sponzoriraju kozmetički brandovi pa su našminkane od obrva do vrata u svim bojama. Muzika prati zaplete i dijaloge, sve je puno bubnjeva i violina! Kako sam uspjela pasti na tako nešto?
Došla sam do točke gdje ću rađe gledati ovakav SF nego dnevne unutarnjo i vanjskopolitičke emisije. Emisije koje do mene dolaze presjek su crne kronike i ratova. Ne treba mi to. To, za početak, nisu vijesti. Ako nisam taj tren na internetu, tv gori, onda ću pustiti Jeronima da objasni zašto je tako okrutan prema ženi u koju je zaljubljen. Jer tu znam da će dobro završiti.
Mislim da je stvar i odgoja. Odgojena sam uz tv kanale koji su emitirali par sapunica u rangu važnosti jednog proglasa Predsjednika. Sjećam se kako se Santa Barbara gledala, svi smo trčali smjestit se na najbolje mjesto prije nego počnu one trube na početku. Hoćete još ranije? Dinastija, Dallas. Sirota mala bogatašica i I bogati plaču. A tada nije bilo sto kanala i interneta i ne znam čega. Gledalo se što se moglo na ona dva, tri kanala. Mislim da su te prve sapunice aktivirale neku točku u mom mozgu, i sad, čim osjetim takav kadar na ekranu, kombinaciju krupno zumiranog našminkanog ženskog lica i glasnu dramatičnu muziku, ja malo zastanem, cimnem se. Neću nužno počet gledati, ali Pavlovljev refleks je tu.
Prošli tjedan skužila sam koje su ciljne skupine. Prvo mi je moja draga Mihaela priznala da na porodiljnom gleda sve sapunice. Zatim me je moja teta od 81 godine obavijestila kako prati jednu tužnu priču o jednoj zloj ženi koja je, pazi ti zloće, otela bebu i odgojila kao svoju,a drugu malu je odgojila da bude jednako zla..ček, ček! pa to je ovo moje što se emitira u 6 ujutro! Znači, majke na porodiljnom, penzionerke, i zaposlene osobe koje tumaraju između kupaone i ormara prije posla čine gledateljstvo. Pa, fino..
Ne znam što ću kad ta sapunica završi.

3 komentara :

  1. slažem se kako su sapunice zasigurno bolja varijanta od dnevnika. osobito me ubijaju dnevnici komercijalnih televizijskih kuća tjekom kojih se u dnu pojavljuju senzacionalne vijesti tipa 'severinin milan u izlasku, zapušten s podočnjacima do koljena'. kako misliš 'postoje li druge sapunice osim mehičkih'? a turske??? baš nisi u điru! ;)

    OdgovoriIzbriši
  2. molim lijepo, turske su "dramske serije":)

    OdgovoriIzbriši
  3. hahahahaha! vidiš kako sam ipak ja neupućena! :)

    OdgovoriIzbriši

}, 10);