četvrtak, 2. veljače 2012.

Živimo li u luksuzu?/ Do we live luxurious?

Bombardirana sam mjesecima člancima i prilozima o standardu života u Hrvatskoj, kako nemamo novaca, kako zaslužujemo više, kako je jako puno siromašnog stanovništva.
Uz ispriku svima koji  zaista svojim prihodima ne mogu stvoriti pristojan život, zaista ne želim pljuvati po siromašnim pripadnicima društva, mene ipak neke stvari u ovom društvu zbunjuju.
Živim u Zagrebu, i znam da Zagreb nije Hrvatska. Zagreb je centar gospodarske moći u ovoj državi, najviše se para vrti, ali samim time nisu svi bogati, istina je da je više extremnih primjera: iznimno bogatih i iznimno siromašnih. Sad kad sam to rekla, evo što me muči.
Muči me što gledam i čitam i slušam koliko ljudi ne zna hoće li imati posla, hoće li plaća stići. toliko je nezaposlenih...
Muči me što su u isto vrijeme šoping centri puni. Puni. U siječnju su bile rasprodaje, ljudi su s punim vrećicama izlazili, svud oko mene. Za Božić i blagdane su se kupovali em darovi em hrana kao da će smak svijeta doći. Za doček Nove godine se putovalo nekamo, i opet darivalo. Kupuju se novi mobiteli, uzimaju nove pretplate. Nove cipele. Novi ajfoni. Sad se ide na skijanje. Za skijanja i slične stvari bez problema se dižu krediti i ide se u minus.
Pa to nije siromaštvo! To je život s parama koje u stvari nemaš.
Zaista ne mislim da svi ljudi ovako žive, svjesna sam da ima ljudi koji nemaju ni kartice, kamoli dozvoljenog minusa. Ali u ovoj državi kao da se svi žale. Postalo je očekivano kukati. Kako nam je loše. Kako se nema novaca. Kako je ili bilo bolje u ex državi ili je bolje vani. U biti, svima i svuda je bolje nego nama ovdje.
E sad, ako se odmaknemo malo od RH, ispada da naša mala država spada u nekih 7% povlaštenih, bogatih država. Jer ostatak svijeta zaista nije bogatiji i napredniji od nas. Njemačka i Francuska i Švicarska nisu ostatak svijeta. Samo, mi uvijek i jedino gledamo u tom smjeru. Što je u redu, kao poticaj. Ali to nije standard. To je iznimka.
Postalo je normalno imati polazište u kojem se u nekim godinama mora imati stalan posao, pa je vrijeme da se digne kredit da "imaš nešto svoje" jer čemu plaćati podstanarstvo i nekom drugom davati novce. Ovako, makar davao i duplo više, imaš nešto svoje, iako od ostatka plaće ne možeš pristojno živjeti, ali si ispod svog krova.
Postalo je standard da se ima auto. Da se ima telefon. Mobitel. Dva mobitela. Internet. Kabelsku. Depilaciju. Teretanu. Pilates. Extenzije. Nekoliko gadgeta. to je očekivani start. To svi imaju. Pa iako plaća ili zajednički prihod od dvoje ljudi to ne omogućuje, prihvatljivije je ići u minus nego malo poriktati jednadžbu. Jer ovo sve nabrojano gore "uopće nije luksuz". Ja se stvarno slažem s idejom da ljudi visoko pucaju, samo naprijed. Ali jedno je stremiti prema nekom boljem cilju, a drugo je postavljati se kao da ti svijet duguje to sve, jer ti imaš na to pravo. Neko, svemirom dano pravo. Jer to svi imaju, ili streme tome.
S druge strane, ja nemam dojam da su ljudi sretni i zadovoljni time. Jer, i kad kupe nešto novo i žarko željeno, ono na što ionako imaju pravo, nema tu nekog zadovoljstva. Imam dojam da je u pitanju sirotinjska svijest, koju nikakva kupovina neće umiriti, uvijek će se željeti još, još više. Jer valjda se imanjem svih tih stvari dokazuje (kome? sebi? drugima?) da pripadaš društvu, da si uspio (u svom životnom zadatku). Jako rijetko čujem da je netko zadovoljan stanjem. Čujem uobičajenih par rečenica kako se ništa ne zna i kako je loše i kriza i recesija i sve vezano uz to, šta ćeš.
Primjećujete li ovo stanje u društvu oko sebe? Primjećujete li potrebu za kukanjem kad, realno, i nema baš razloga za toliko kukanja, kod ljudi koji nisu gladni kruha i imaju krov nad glavom i ok primanja, ali je svejedno stupanj nezadovoljstva ogroman?



For months I've been bombarded with news about poverty and low life standard in Croatia, there is so many poor people, people deserve more then this articles. My apologies to all of them who can't make enough money to live their live - this post is not really about them.
I live in Zagreb, and I know Zagreb is not Croatia. It is a financial centre, but this doesn't mean all people are rich- it means there is more very rich and very poor people.Now, said that, let's talk about my worries.
This is what worries me.
On TV, on the Internet, Faceboo, newspapers..all around I see information how people don't know shell they get monthly payment, is there enough money for next month.
At the same time our shopping malls are full with people. Carrying things put of the stores. First it was the holidays. Buying gifts to the dear ones. Then it was New Year's and buying presents, buying food as if there is no tomorrow. After the holidays, sales. People buying so many things. Now, ski season is going on, and so many families here are leaving the country for a week in the Alps in Austria, Italy or France, or in Slovenia and Bosnia Hercegovina. A great number of people buys new cellphones, new gadgets, new clothes. New shoes. New iphones, ipads etc. And for all that they spend money they don't posses. It looks so, as if whole country lives through the creditcards. I know there are people who not only have no creditcards, they really have no money. But here it seems every one is complaining. The usual opinions are that is was better in the ex- Yugoslavia, or/and that it is so much better in Germany, Austria or Switzerland. Ok, it is so. But, I like the idea of having goals. But, really, this is not the whole world. First, not every person who lives west from our country is reach just by living there, there are poor , even poorer people. And, as far as I know, Croatia is among 7% of the richest countries in the world! I know how this may sound, but we seem to forget how big the world is, and how many people don't have food to eat, shelter, and clothes and fridge and electricity. We only see what we want to see. And that is, everybody has a better situation.
I became aware of this hunger for more in so many people. The opinion that we deserve so much more, and the anger because we dont own all that planned. A great number of people is just angry for the absent of the things they should be having, by the law of the universe I suppose, because, those who complain so loudly aren't actually so poor. But they want more, in a way that nothing satisfies them, nothing is good enough, they want more. And more. And no matter how much more they get, this race will never end, because they don't feel happy about it, and there is always someone richer out there.
I rarely hear people saying how happy they are. Usually the talk is about the financial crisis, the recession. The happy-with- what- I-got voices aren't so loud, and don't come too often.
Do you notice such examples around you? Do you see people complaing even though they actually don't have so much to complain about?



2 komentara :

  1. apsolutno se slažemo u stavu! naravno da ima ljudi koji stvarno žive u oskudici. no ti se ni ne žale toliko. baš sam jutros s kolegicama o tom raspravljala. kao, nema se u prosvjeti para za životni standard koji zaslužujemo, kaže jedna. i pri tom ne misli na osnovni komfor, nego puca na malčice više stvari. pa se pitam kakav to standard mi zaslužujemo? tko nam ga je obećao? uvijek može bolje, no tko kaže da se namještaj mora mijenjati svakih par godina, da moraš imati najnoviji model mobitela isezonski krik među televizorima? jel to nužnost? odraz neimaštine? ma ljuti me taj stav 'daj, daj, da' i 'još, još, još'.

    OdgovoriIzbriši
  2. I'll right away take hold of your rss as I can not in finding your e-mail subscription hyperlink or newsletter service. Do you have any? Kindly permit me recognize in order that I could subscribe. Thanks.
    Review my web blog :: sell used iphone

    OdgovoriIzbriši

}, 10);