četvrtak, 8. ožujka 2012.

Govoriti istim jezikom/ Speaking the same language

Desi li vam se ponekad da uletite u razdoblje kada, što god da napravite ili kažete, sve se shvaća krivo?
Kao da ono što pođe od vas, do drugih ušiju ili očiju stigne u nekom drugom obliku.
E pa, ja sam u tom razdoblju. Zadnjih tjedan dana imam, ajmo to nazvati bukom, buku u komunikacijskom kanalu.
Kao da ljudi oko mene imaju krivo poštelan transnešto iz Zvjezdanih staza koji sve prevodi na tečni engleski, u ovom slučaju je odlučio izbacivati pojmove kako želi, ili, ako ste čitali Vodič za autostopere kroz galaksiju, ona zlatna ribica, ovdje ne radi svoj posao.
Postane naporno. A ne da mi se hodati s disklejmerima oko glave. Prvo što sam zamijetila je da, ako druga strana za nešto rečeno nije sigurna kako ocijeniti, odmah će ocijeniti kao napad/negativnu kritiku.
Što dovodi do toga da se krećem u krugu gdje određen broj ljudi kreće u napad i diže štitove na prazno, bez meni vidljivog povoda.
Prvo se zbunim, probam prevrtiti svoje rečeno, i ne nađem ništa ni čudno, ni uvredljivo. Zatim probam mirno objasniti da zaista nisam mislila napadati. Ali, ako druga strana samo nastavlja, ja prestajem.
Ne znam dođe li to s godinama, ili sam se umorila ispričavati se kad jesam i kad nisam kriva, ili mi se to jednostavno više ne da- ispričavati se kad se ne osjećam krivom- ili jednostavno ne pušim pasivnu agresiju i izazivanje osjećaja krivnje. Pitam se kako žive ljudi koji će na prvu riječ koju čuju oko sebe krenuti s "obranom". Koliko malo veselja i mira ima u njihovom životu da je sve oko njih provokacija? Drugo, koliko te ljudi u biti malo znaju ako neku misao ili izjavu tako olako smjeste u "napad"?
Uglavnom, prestala sam s hodanjem po jajima i ispričavanjem unedogled. Ako ne želite porazgovarati o mogućem problemu, ako čak i instant isprika nije dovoljna, onda ja u biti nisam ni potrebna u tom melodramatskom monologu. Bejbisitanje odraslim ljudima je naporno i energy consuming.
Pokušavam privesti kraju knjigu koji čitam već neko vrijeme, Sinkronicitet Davida Richoa. Zanimljive stvari navodi taj David. Veli da nam određene stvari dolaze u život da nas nauče nečemu, ne nužno samo one koje ćemo proglasiti dobrima. Isto tako, neki obrasci će se periodično ponavljati, jer očito nismo uspjeli naučiti potrebno otprve.
Pustit ću da prođe i ovo razdoblje, bez ljutnje i bučne reakcije. Pokušat ću nešto naučiti. Ako mi svemir pokušava nešto reći s toliko ljudi u tako kratkom razdoblju, očito ima razloga.



Do you feel sometimes, people around you don't understand what you are talking? As if, the words coming from your mouth change themselves into something else by the time they come to their ears.
Well, I'm in such a period right now. I feel like I'm having communication issues with the rest of the world.
Everything said is understood wrong. Sentences with no bad meanings, somehow, turn out bad. It's like the translator in the Star Trek, or the goldfish in The Hitchhikers Guide to Galaxy are broken and make confusion everywhere. The thing is, last couple of weeks I notice people defending themselves at the point where no one (I) has attacked. First I got confused, but since I couldn't find anything offending in my words, I have no attention apologizing for words I have said. How low is someone's self-esteem to see another's words offensive and attacking? How come the first thing on their mind is attack? 

Broj komentara: 6 :

  1. bas sam o tome razmisljala neki dan, kao tipa neko svati pogresno ono sto sam rekla (uglavnom kao napad na njega, bas kao sto si ti rekla, a ja nisam mislila uopste na to)a ja samo usutim, i kontam jel to meni postalo svejedno sta drugi misle o meni, il mi je jednostavno mrsko vise objasnjavati, il sam toliko oguglala pojma nemam

    OdgovoriIzbriši
  2. ajme, koji je ovo sinkronicitet! prvo, u potpunosti razumijem sve što pričaš, jer meni se to često događa. da stvar bude bolja, silnim analizama sebe i dalje ne vidim da je problem u meni. i stalno se nalazim u situacijama da se moram ispričavati za nešto što sam rekla, za izraz svog lica, za ono što sam mislila (da, drugi ljudi znaju točno što ja mislim) itd. I onda sam došla do ovog zaključka: ljudi vide ono što žele vidjeti, ljudi čuju ono što žele čuti, ono što je njima već u glavi. primjerice, ako ideš cestom i netko se prodere neko ime koje nije tvoje, nećeš se okrenuti jer nisi prozvana. ali ako netko kaže tvoje ime, osvrtati ćeš se nekoliko puta. tako je sa svime. ja mogu pričati o kretenu koji me skoro zgazio na zebri, a prijatelj će se osjetiti prozvanim jer ne staje na zebri. a to onda više nije moj problem. nego njegov.
    o, boy... raspisala sam se, a ne znam ni koliko sam bila jasna.
    osim toga, danas mi priča prijateljica o nekoj knjizi koja govori o uzrocima našeg ponavljanja istih grešaka, reagiranja na isti način i sl. moram se i ja malo tim teorijama pozabaviti.
    i slažem se da je sve u životu lekcija. što prije naučiš, prije ćeš dalje.

    OdgovoriIzbriši
  3. Joojj, ja sam također jedna od onih koja se ispričava i kad jesam i kad nisam kriva, a ako evidentno nisam kriva, onda cijeli dan roštam po glavi jesam li možda ipak nešto zgriješila i jesam li se ipak trebala ispričati ili ne...huh..Uglavnom, lijeka nema osim izbacivanja takvih ljudi iz svog života, ljudi koji su stalno u defenzivi i kojima stalno trebaš objašnjavati što si mislila kad si rekla to i to...grozno i naporno.

    OdgovoriIzbriši
  4. Ja mislim da postoje slučajnosti, i da je zalud tražit master teoriju o obrascima, kako se i zašto sve ponavlja.
    Having said that, ful mi je super prvi dio posta! Zapitala sam se zašto o zašto i ja ne odrastem ko Autorica i ne prestanem tapkati po klizavim terenima. Mislim da je to pravi put.
    Ko prvo, kad si u blatu nerazumijevanja, daljnjim kopanjem toneš samo dublje.
    Ko drugo, čemu?
    Ko treće, ljudi za koje na prvu pomislim da su budale, nekako, najčešće za mene ispadnu budale i onda mi trud utaman.
    Ko četvrto, a čemu?
    Lajkam post.

    OdgovoriIzbriši
  5. "A ne da mi se hodati s disklejmerima oko glave."

    U ovome sam se posve prepoznala, kao i u tvom opisu sebe i bloga, iako sam prvi put ovdje, odmah mi se svidio način pisanja simpatične autorice. :) Što se tiče ljudi koji vječito drže ruku na štitu i vjeruju da je svaka riječ njihovog sugovornika prikriveni napad, meni se čini da su oni ti koji imaju problem, a ne tzv. "napadač" koji zapravo i nije napadač, otud i navodnici. :) Možda nemaju sa sobom razriješene neke issues pa ih projiciraju na druge i time si nepotrebno stvaraju zavrzlame u međuljudskim odnosima. Tužno je, zapravo, da si netko time osakaćuje život koji je ionako prekratak da bi ga se tako živjelo. :)

    OdgovoriIzbriši
  6. Tako sam ja jednom bila u situaciji - mjenjala karticu u banci (dok sam još bila u Os) i teta brzo to obavi i ja reko - e super, ja sam mislila da ću morati čekati mjesec dana (jer inače svaki vrag u Os moraju slati za Zg, pa sam mislila da će tako biti i taj put). Ova je to pak shvatila kao da joj govorim da je spora pa je odmah stala vuć kolegicu za rukav i onak - vidi što mi je rekla! Tu sam se ja zbunila a kak je bio red iza mene već se neki penzić ugurao i nisam se ni stigla ispričati i cijeli dan mi bio u k***... Rekoh, više ne dajem random ljudima komplimente, ko ih šljivi -.-'

    OdgovoriIzbriši

}, 10);