četvrtak, 5. travnja 2012.

Izgubljeno- nađeno/ Lost and found

Ne mogu reći da često gubim stvari. Ja ne posipavam rukavice, šalove, ključeve. Dopuštam mogućnost da se nešto privremeno sakrije po stanu ili autu ili u torbama, ali ne događaju mi se često situacije da gubim stvari.
Zato točno znam što mi fali od stvari koje imam, i užasno me zanima di su nestale i što im se dogodilo.
Na početku ove priče ogradit ću se od tri kategorije koje su izvan razumnih objašnjenja:
1. čarape. 2. gumice za kosu  3. penkale
Ja sam prije dosta godina preuzela mišljenje neke mudre osobe i odgovorno tvrdim da ove tri skupine žive sretno na Planeti izgubljenih čarapa, gumica za kosu i penkala. Drugog objašnjenja nema. Ne za toliku količinu nestalih, i to ne samo kod mene. Koliko vi imate doma rasparenih čarapa, ha? Znala sam.
Koliko se mogu sjetit, ja za dvije stvari ne znam gdje su.
Imala sam maminu zlatnu krutu narukvicu, ona koja se otvori i škljocne nakon što stavite ruku unutra, lijepu okruglu.
Baš mi je bila lijepa i rijetko sam ju nosila da joj se nešto ne desi, jer to mi je uspomena na mamu. I tako jednog dana, ono čeg se sjećam je da sam ju nosila na posao. I onda sam ju negdje kroz dan skinula da odem oprati ruke. I više je se ne sjećam. Ne sjećam se je li nestala dok sam se vratila u svoj ured, ili kasnije. Tu završava zadnja informacija u njoj.
Druga stvar je smeđa s. Oliver majica kratkih rukava na neku zlatnu grafiku. Skužila sam da ju nemam jednog dana kad sam se vidjela na nekoj fotografiji na njoj. Digla sam cijeli stan, izvadila sve iz ormara. Dvaput. Ma kakvi. Nula bodova.
Je li vam poznat ovaj scenarij? I um koji vara, pa pogledavam na moguća i nemoguća mjesta da vidim jel možda tamo (naravno da nije).
Dobro, kamo nestaju te stvari? I znam, možda sad mislite da pretjerujem jer se radi o dva primjera, za razliku od nekoga (možda baš tebe, čitatelju) tko mjesečno odvaja za stavku da opet kupi nešto što je kupio pred dva mjeseca.
Ja imam dva novčanika. Jedan je onaj veliki, pravi, s dokumentima i pravim novcima, a uz taj imam i jedan mali, za kovanice i za posao. Njega nosim kad idem na poslu na kavu i ručak, i tu držim sve one lipe koje tete na blagajnama znaju istresti u dlan. To je mali kožni novčanik, koji treba stisnut na otvoru da se raširi. Ima preko 20 godina, sav se izlizao, vrlo je starinski, ima urezbarenu vizuru grada u kojem sam rođena na dalekom, trulom Zapadu, i baš mi je drag. Nestade novčanik.
Opet, samo sam primijetila da ga nema, i dva dana sam hodala s 20 kn u rukama na kavu, ko kad netko pošalje dijete u dućan da kupi mlijeko. Pa kud je nestao, pa kako je nestao, pa zašto je nestao...razbijala sam glavu.
Onda sam odlučila završiti taj kaos u glavi, prebacila sam kovanice u drugi novčanik (jednako star, volim stare stvari, priznajem), i zaključila da očito nekom drugom treba taj novčanik više nego meni.

Danas me dočekao na stolu u uredu. Dečki u uredu do su nešto pomicali, i našli novčanik kako se skriva u najnemogućijem mjestu valjda. I kune su još bile u njemu :) Koja radost!
Prepoznajete li se u ovom postu?
Zanimljivo je, mada je ovo smiješno mali primjer, kako ponekad dobiješ natrag nešto tek kad odustaneš od toga nečega, i pomiriš se s time.

4 komentara :

  1. "As soon as you stop wanting something you get it."(Andy Warhol)

    OdgovoriIzbriši
  2. Čarape i gumice definitivno krade gnom za čarape, znam iz pouzdanih izvora xD

    OdgovoriIzbriši
  3. Carape bas i ne gubim, ali gumice i sitne predmete definitivno. I da bas kad se pomirim s tim da necega vise nema ono se pojavi niotkud. Super tema. :D

    OdgovoriIzbriši

}, 10);