srijeda, 13. lipnja 2012.

Rodbina/ Relatives

Prošli tjedan, kad sam išla u Liku, obišla sam i rodbinu. Ja imam baš divnu rodbinu, drage, zanimljive i brižne ljude, s kojima je zadovoljstvo provoditi vrijeme.
Samo, ti su u manjini. Drugi dio rodbine su ljudi s kojima imam malo dodirnih točaka, jer smo geografski udaljeni a ni godine i životna opredjeljenja nas ne spajaju.
Htjela bih ovaj put o njima.

Nikad nisam smatrala da netko samim time što živi na nekom selu vrijedi manje/zna manje/može živjeti manje kvalitetno. Na kraju, nek mi netko dokaže da su gradovi etalon sreće. Nisu. I sebe vidim u skorije vrijeme na manje gradskom i više negradskom području.
Nisam nikad ni smatrala da život u gradu stvara od čovjeka istomišljenika, daleko od toga. Isto tako, činjenica da s nekim dijelim dio genetskog koga ne govori apsolutno ništa, osim da vjerojatno imamo sklonost istim bolestima.
Stvar je s rodbinom, ovom koju viđam dvaput godišnje, da oni ne znaju što bi sa mnom, a ni ja s njima. Znate li takve primjere? Ni kriva ni dužna nađem se u situaciji da mi se postavljaju pitanja koja mi ne bi pala na pamet, a postavljaju ih odrasle osobe. Na primjer, zašto nosim crninu? ( došla sam u crnoj ljetnoj haljini) s kime se sad tu dopisujem? ( posao, posao, posao prek moba- ali uopće ideja nekome objašnjavati korištenje mobitela na ležernoj kavi usred bijelog dana). Vjerujem da je teško naći neke dodirne točke za razgovor ako nismo istih godin ai sličnih životnih puteva. Ali ipak, ako se ja trudim, de se potrudi i ti.
Saznala sam da je meni lako. Jer ja radim i nakon posla nemam nikakvih obaveza. Nikakvih. Dok oni rade cijeli dan, na zemlji su, tu je stoka, tu je kuća, tu je zemlja.. Zamišljam se kako nakon 8 radnih sati veselo istrčavam iz firme, penjem se na najbliži cvijet i pjevam, iza leđa mi sukne duga, sunce se smije a bambiji veselo brste zagrebačku travu. I tako do idućeg dana, jer meni ne treba krov nad glavom, hrana, san, i onih sto obaveza koji inače čine svakodnevni život.
Koliko malo se ljudi zamišljaju u tuđim cipelama da tako pojednostavljuju tuđe živote? Ili, još bolje, koliko žarko žele misliti da je njima najgore i samo njima je teško?
Nisam im ništa rekla, nasmijala sam se samo. Oni moj život u Zagrebu vide kao neku verziju Sexa i grada, valjda.

Stvar s rodbinom je (mada ne ovaj put s ovima) što su to ljudi koji najbolje znaju kako voditi moj život. Mada se godinama ne viđamo (s razlogom), na one rijetke dane kad se nađemo, razgovor se u principu nastavlja tamo di je završio. Nejasno mi je kako im se da, kalkulirati u glavi moju plaću čiji im iznos ne dajem, troškove koje ne znaju, život koji ne znaju, odnose koje imam za koje ne znaju,  i pokušavati složiti neku jednažbu koja je samo njima prihvatljiva.
Zašto si ne kupiš već jednom stan? jedno je standardno pitanje. Jer, kupiti stan je tako jednostavno, jeftino i nisi rob 30 godina banci, i kredit dobije svatko, neovisno o radnom statusu na poslu. Čovjek bi zaključio da svi oni ljudi koji su ostali bez posla a plaćaju kredite u švicarcima, ili sele u cimerovanje jer ne mogu živjeti s ratom kredita, u biti ne postoje u Hrvatskoj. Jer uz sve to, uz sve te primjere oko nas, ja prečesto čujem "pa kupi si stan".

Kad i ako se odlučim na to, pitam se hoće li mi biti jamci za kredit.



Last week, while I was in Lika, I went to visit my relatives there. My relatives are great, they are dear and kind people whom I spend gladly time with, whenever I have time. But, these are the minority.
The rest of them are different.

A big number of them have no real connections with me, since we don't live in the same region nore were at the same age of similar life.
I don't think life in a suburbs/village/ anything else is in any way worse then living in a town, and I don't think living in a town makes people smarter or more like me. I really don't. And, also, I don't think that sharing  almost the same genetic pool connects people more than in same diseases we can all get in our lives.

The thing with the relatives is, although we meet twice a year, is that they don't what to do with me, and vice versa. and so, since they know nothing about me, they start asking the most strange questions, making me feel like an alien in their living room.

I can live with that. The thing that annoys me is the moment when relatives start creating my life. Having no information about my life, my paycheck, my relationships and my everyday life, they still make plans for me what I should do and how it should be done.

So, I was told I don't know how life can be difficult, since I only have to work. They have the farm and the animals and the house and everything that goes with it. I, on the other hand, probably run out the building where I work, singing and dancing, sun shining high above, birds singing with me and bambies running around me, till the next day when I step back inside my office.
I didn't say anything to them, after all, somehow I got the idea they find my life a SATC croatian version.

I have a few relatives who know the best how my life should be run. And as rare we see each other ( guess who doesn't go to such family gatherings), whenever we meet, the conversation continues where it had stopped last time.
So, some of them usually ask me why I don't buy myself a flat. As if buying a flat at the moment is a piece of cake. You go, you buy. No banks and work contract issues, no money related topics, nothing. And now, here in Croatia, there is a great number of people who have bought houses and flats and have no money to pay them off, and it is a great problem to these families.
But noo, they don't think about. Why should anybody think about possible and real problems involved?

I wonder, in case I do decide to buy a flat, should I ask them to lend me some money for it? Would they accept?

Broj komentara: 7 :

  1. umrla sam od smijeha na prizor tebe kako se penješ na cvijet i pjevaš dok bambiji brste zagrebačkku travu! nažalost, percepcija rodbine o nečijem životu u stilu koji si opisala više je pravilo, nego iznimka.

    OdgovoriIzbriši
  2. tako bi i trebala završiti te razgovore, pitaj ih hoće li ti biti jamci za kredit :D

    OdgovoriIzbriši
  3. Zaboravila si navest da ti ptičica sleti na prst i onda pjevate sve do tramvaja gdje, nakon što uđeš u njega, svi putnici i ti plešete na istu mjuzu i svi su sretni i veseli i dižu te u zrak i pjevate "The work day is oooveeeerrrrr" ♫♪♫ :D

    Mislim da sam imala post o ljudima koji mi govore "Lako tebi" i vjerojatno ću opet imati jer mi je to najmrskiji tip ljudi. I to nema veze s mjestom od kud su - to ima veze s ljudima, onim koji bi samo kukali kako je njima teško i kako oni naporno rade a tebi je "lako" ( u njihovim glavama to zvuči - ja jadan radim cijele dane a vidi nju, laganini život i sve joj padne u krilo). Zaboli te za njih, najbolji odgovore je - da, lako meni. To ih najviše živcira. A ovo sa stanom me podsjetilo na isto to pitanje ali u vezi posla i ovu sličicu

    http://media.tumblr.com/tumblr_lt6uqqxYzw1qgbdpk.jpg

    OdgovoriIzbriši
  4. Čim sam ugledala naslov, počelo mi titrat oko :)...Ali sam se baš nasmijala na bambije i dugu i cvijeće :))). Btw, negdje sam pročitala da u nekoj razvijenoj europskoj zemlji zapadnog svijeta (zaboravila sam točno koja je, nešto tipa njemačke ili švedske) ljudi uopće ne pomišljaju na kupnju stana, makar bi si to itekako mogli priuštiti. Njihovi argumenti su da ne žele biti vezani za isto mjesto i istu banku do smrti, što je po meni bilo totalno razumno.

    OdgovoriIzbriši
  5. Hhahah već zamišljam scenu iz mjuzikla :).
    A rodbina, čuj, nekad mi se to sve čini malo precijenjeno, rod sam s hrpom ljudi, a od toga se družim sa njim šačicu. Oni i imaju pravo da me pitaju te stvari, ostali su malo više od stranaca.
    Za stan ne znam ni ja sama, ali bi me bilo stvarno strah upuštati se u nešto takvo bez doobre podloge.
    I tako to ljudi za tuđe pare uvijek govore kako ih je puno a svoje redovno nazivaju crkavicom.

    OdgovoriIzbriši
  6. mah rodbina ko rodbina, dobar post =D , =D

    OdgovoriIzbriši

}, 10);