subota, 11. kolovoza 2012.

Stariji sugrađani

Obično neki drugi blogeri pišu o babama, ali eto, pao je i meni jedan poveći paket baba ( i deda) na glavu, a kako nisam baš najtolerantnija/sabranija/ u zenu u zadnje vrijeme, i malo mi fali da mi nešto digne živac, jedna starija sugrađanka (vidite kako sam pristojna?) je otvorila lavinu koja se izgleda negdje iza brda valjala.
Kako je počelo? Aha, dan kad sam išla vadit elektrolite vraćala sam se doma tramvajem, u drugi dio grada. I vozim se do okretišta, u niskopodnom tramvaju (za one koji ne znaju, to su zagrebački plavi tramvaji, noviji, niskog poda, pa možete s dječjim i inim kolicima u njega bez problema ući), do okretišta u cijelom tramvaju ostali ja, neki tip, i jedna starija sugrađanka. Koja vrlo vitalno stoji sa svojim kolicima za šoping na kotače. Gledam u nju, ona vedro gleda kroz vrata i sprema se izaći. Treći tip je otišao na srednja vrata, ja izađem na prva, i čujem iza sebe kako starija sugrađanka kreće brojati ovom s y kromosomom kako današnja mladež neće pomoć... Tu sam flopnula.

Dragi stariji sugrađani,

svjesna sam da živimo u istom gradu, i mada možda ne dijelimo obiteljske i poslovne veze, put nas često nanese jedne drugima. Najčešće su ta križanja promet, dućani i mjesta uslužnih djelatnosti. Vjerujte mi, koliko ja vas živciram, uglavnom je osjećaj obostran.

Možda je u vaše vrijeme bilo drugačije, možda ste bili moćniji nego ja danas, ali evo, javno priznajem, ja ne čitam misli. Ne čitam. Kada me vidite u javnom prijevozu sa sunčanima kako se smješkam, vjerojatno imam slušalice na ušima, i u glavi sam na daleko sretnijem mjestu od tramvaja ili busa u kojem se taljigam zato jer moram, a ne zato jer nemam što drugo raditi kroz dan.
I dok si mislim lijepe misli, ja ne skeniram prostor oko sebe kako bih locirala starije oko sebe kojima treba ustupiti mjesto/ ponijeti torbe/ dignut iz nesvijesti/ podignut mobitel koji je ispao/ nešto treće.  Uopće nije problem pomoći, dapače, uvijek rado pomognem, jer imam i ja starije članove obitelji, i nekako uvijek mislim da će i njima netko tako pomoći. Ali ako ne kažete što trebate, ja neću znati pomoći.  Samo vaše bivanje u istom prostoru ne znači da imam oči na leđima, i da sam napregla uši da čujem vaše pripovedanje s frendicom kako se današnja mladež ne diže sa sjedala.

Znate, kad smo već kod tih sjedala...a sad ste me povukli za jezik..postavimo stvari ovako :
ja radim. Kod privatnika. Ne radim od 9 do 5, moje smjene su puno maštovitije, i radim i vikendima i blagdanima i dežurna sam i preko noći. I možda sam baš jako jako umorna ušla u taj tramvaj, i više mi treba sjedalo nego vama. I dok god ja radim te smjene, vi možete, u biti, biti sigurniji da će vam penzijica doć idući mjesec, jer će država moći naplatiti više poreza. I svaki put kad ja promijenim posao, prvenstveno radi sebe, vaše preživljavanje je malo sigurnije. I svaki put kad uđem u sredstvo javnog prijevoza, ja ga platim. Taj dan karta je koštala 12 kuna. 12 kuna za nešto što subvencionira Grad, ali ZET je pušten s lanca. Koliko ste vi ono platili za sve vožnje? Besplatno je, kažete? Ma dajte, a što mislite kome skidaju s plaće da bi vama bilo besplatno?

I što točno penzioneri rade u busevima i tramvajima tako rano ujutro, dok ljudi žure na posao? Što je tako hitno da su 3/4 tramvaja vaše? I uvjeti su vaši? Prozori se ne smiju otvoriti da vas propuh ne pojede. Je li zbilja u vaše vrijeme bilo drugačije? Dizali  ste se svima i klanjali ko Kinezi?

Tužno je kad se poštovanje traži po busevima, i to od nepoznatih ljudi. Jel vam ikad palo na pamet da se poštovanje zaslužuje?
Jel vam ikad palo na pamet, da češće kažete što želite, da bi vam bilo lakše u životu? Kad vidim koliko vas frustrira javni promet, i koliko imate za reć mlađima od sebe, ali nikad nemate muda reći im to u lice, postane mi jasnije kako su nam država i društvo završili ovako. Svi nešto očekuju, a nitko nema hrabrosti reći. A frustracije se samo skupljaju.

I ako mislite da je život starijima u Zagrebu težak, jer nitko nema poštovanja prema vama, pogledajte kako vam vršnjaci žive u ostatku države. Gdje nema (besplatnog) javnog prijevoza, a prvi dućan nije iza ugla. I nema lifta, i nema mlađih od vas. I nema doktora ni policije ni rodbine koja navrati. Ma nema ni druge starije osobe s kim bi dane kratili.

Kad niste ogorčeni, vi ste divan svijet za promatrati. Za dobiti savjete i slušati kako se nekad živjelo. Toliko toga možete pomoći. Divno mi je vidjeti ljude od 70+ kako još paze na sebe, kako se nalaze na kavama i šetnjama, kako se zezaju i drže za ruke. I da, to je samo lijepi dio života, ali tako je u svakom segmentu života. Zar ste zaboravili da nikad nije sve baš potpuno rozo?

Bilo bi lijepo, sljedeći put kad se sretnemo, i ja žmirim iza naočala jer sam umorna, da me lupite po ramenu i pitate jel se možete sjesti. Ili nekog drugog. Nikad ne znate kakav odgovor može biti. Možda vam pomognu nositi stvari do vrata, kao što mnogi mlađi od vas i rade vašoj generaciji :)


Broj komentara: 6 :

  1. Plus pet za post! Babci danas znaju biti tako nekulturni da ne zaslužuju ni trunku poštovanja. Misle si ak su stari da su ju zaslužili. Pa ako hoće oni da se njih poštuje nek poštuju i oni nas. Kao da mlađoj osobi ne može biti i zlo i biti bolestan i umoran, nego samo eto zato što nemaš 150 godina znači da si hepi i odmoran i ujutro i navečer i spreman skakati svakom starom prdonji u pomoć. Da ne bi.

    OdgovoriIzbriši
  2. Mene redovno maltretira i zlostavlja starija gospodja iz komsiluka.
    Kada me vidi ovoliku (182cm) misli da sam *kao od brega odvaljena* i da sam samim tim na ovoj zemlji da bih joj vukla sve njen teske torbe.
    Da bi je svako jutro pakovala u autobus (sa svim tim torbama.
    Da bi svako jutro trpela teror u svakom smislu, samo da bih njoj pomogla.
    Jer, zaboga... JA SAM KAO OD BERGA ODVALJENA.

    Da nisam ovako divna :blink, blink: davno bih je oterala u 3 lepe.
    Do tada, bicu kao od brega odvaljena

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ti si metar osamdeset dva?
      padam u nesvijest od divote...:)

      Izbriši
  3. Imala sam sličnu situaciju, slušalice u ušima, ušla u trolu i skontala da baki treba pomoć. Neko iz trole je poletio da joj pomogne, u tom trenutku sam izvadila slušalicu iz uha i čula je kako komentariše kakva je današnja omladina... Bilo mi je baš neugodno, pogotovo jer nisam notesana i pomogla bih joj da me zamolila, neću svakoj starijoj osobi prilaziti na ulazu u trolu i nuditi pomoć, pobogu.

    Nadraži su mi, ipak, oni što se guraju prvi da uđu brzinom munje, a onda odjednom nemaju snage da hodaju, pa uspore po troli birajući mjesto, a red se iza njih stvorio.

    Mah, imam materijala za njih, evo, sve me nervoza sad uhvatila :D.

    OdgovoriIzbriši
  4. Mislim da si dobro izolirala ovo "traženje poštovanja" u tramvaju/autobusu, jer se većina problematičnih situacija na takvim mjestima u biti svodi na to. Ja se tek ponekad vozim javnim prijevozom. Moram priznati, u posljednje vrijeme me više iritira kategorija teenagera i adolescenata. Ne želim uopćavati, ali pri svakoj vožnji ugledam bar nekoliko sočno neodgojenih i kulturološki nasilnih primjeraka.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. naravno. oni zaslužuju poseban post.

      Izbriši

}, 10);