utorak, 2. listopada 2012.

O kuhanju/ On cooking

Ima jedna stvar koja me muči vezano uz kuhanje, u biti, dvije stvari, ali su povezane.
Radi se o tome da sam ja odrasla okružena pričama i istinitim svjedočanstvima kako je kuhanje kompliciran, dugotrajan i mukotrpan posao. Učili su me kako je za ručak potrebno cijelo jutro stajati na nogama u kuhinji. Žene koje su prolazile kroz moj život u djetinjstvu uvijek su nekako bile mučenice. Možda se to nije baš tako deklariralo, ali se jasno pričalo od kad se ujutro pripremala juha i svi drugi bitni dijelovi objeda, a uz to se pospremao stan i sve što je ostalo bilo bitno u domaćinstvu.
Malo je reći da sam se (ugodno) iznenadila kad sam sama počela kuhati. Prvo, iskusila sam da jedan ručak ne zahtijeva spremanje ručka od 8 ujutro. Drugo, iskusila sam da hrana može i drugačijeg okusa biti.
Kao mala, mrzila sam tikvice. To je bilo najljigavije jelo ikad. Tikvice se uvijek spremalo tako da ih se pohalo, tako i nikako drugačije. Imale smo strastven odnos- mrzila sam ih najiskrenije.

Kakvo je otkrivenje bilo zdinstati tikvice, izribati ih, napraviti popečke, ispeći ih, napraviti varivo, ma napraviti bilo što i uživati u njima. Možda ne znate o čem pišem, a možda i znate. Nije svako kućanstvo imalo kuhare voljne eksperimentirati s hranom. Većina hrane se spremalo na par načina, i ti meniji su se vrtili. Tamo gdje sam ja rasla, hrana se nije ostavljala na tanjuru. To se nije radilo. Moralo se pojesti.

Preporodila sam se kad sam otkrila da se povrće ne mora kuhati satima da bi bilo fino. Uz preporod sam dobivala objašnjenja da se tako ne kuha, da nije ni čudno što brže ručak spremim. Nedavno sam pročitala negdje kako je neki Indijac zgroženo gledao, pri dolasku u Europu, kako ovdašnji kuhari ubijaju život u biljkama, što se zatim prezentira kao ukusno jelo.

Mislim da je problem što u našem društvu žene prečesto traže potvrdu za ono što rade, i od kuhinje, koja ne bi trebala biti spolno obojana, čine projekt. Očekuju priznanje nakon počišćenog tanjura na stolu. Za trud i vrijeme i posao. A mora se nekako to priznanje opravdati.

I onda, nakon što godinama slušaš "vidjeti ćeš ti kad jednom sama počneš kuhati", shvatiš da je to istina. Vidjela sam. Kuhanje je zabavno. U kuhanju se može uživati. Ne mora se nakuhavati satima, i ubijat život u biljčicama. Ne mora sve biti iste boje i sličnog okusa. Biljke smiju hrskat u ustima, i to ne znači da je prijesno i treba još kuhati.
I ne treba toliko soli ni toliko masti! Ako dosad niste shvatili, imala sam različita stajališta o hrani od odraslih oko sebe;)  ali odgovorno tvrdim da nije u meni problem.

Nakon toliko godina kuhanja, kad pričam nekim starijim generacijama što jedem, još uvijek dobijem komentar da mi fali nešto konkretnije u obroku, ili da barem češće skuham juhu (ne one juhe koje kuham, nego pravu juhu). Neke stvari se izgleda neće promijeniti do posljednjeg obroka.



                                                                   --------------


There is a thing about cooking that confuses me, ok, there are two, but they're connected.
I grew up surrounded with stories how difficult and complicated it is to cook. (Mostly) women around me cooked, and I was thought it is hard to stay in the kitchen the whole morning to make a lunch. Women I met through my childhood acted kind of like martyrs, although they didn't say this word. Their lunch included soup and main meal and they had to clean the whole kitchen and spent their morning there.

I was very  surprised, when I just started cooking by myself, to learn it doesn't take hours to prepare a meal. I really does not. Second of all, I've learnt food can taste different (better), when a person experiments a little bit with ingredients. As a child, I hated zucchinis. There was only one way to prepare a zucchini, and it was not good. We had a passionate relationship, me and the zucchinis- I hated them.

When I started cooking, I've found out how good a zucchini can taste. Maybe you don't know what I'm talking about, but maybe you do. Not every family is willing to experiment with the food, or cook some other way. In place where I grew up, children had to eat everything from their plates. No matter how much they hated the food.

I think, one of the first things I realized was that vegetables don't need to be cooked so long. I read an comment a few days ago about food on some blog, about an Indian guy who came to Europe and was terrified by the way vegetables were prepared. He said, he saw vegetables cooked for hours, killing the life in them, only to then be called a prepared meal.

I like cooking. A lot. I only don't spend hours cooking one meal. I am of often told I don't need so much time for cooking because I don't cook ingredients for so long, or I don't need to have soup and main meal etc. in every meal, but that is actually it. There is no need in preparing everything every single time. Also, vegetables don't need hours to be eatable.

But from older people in my family, I think I will always get an advice from them. In their opinion, there is always either lack of salt, or meat, or both :)  Some things will not change till the last meal.

Broj komentara: 8 :

  1. Boze, Zubo, ovo kao da sam ja pisala :))
    Secam se shoka moje to be svekrve kad je videla da u corbicu, pored kockica tikvice i kolutova praziluka, dodajem muskatni orascic :))
    Kuvam po trenutnom raspolozenju i koristim svo sezonsko povrce koje mogu da nadjem..i otkako svam izbacila sve przeno s' jelvnika, preporodila sam se

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja ne gulim tikvice. svaki put, kad se to spomene, moram naglasiti da ih nisma zaboravila oguliti:)

      Izbriši
    2. A tikvice se gule? Hmm..nisam znala :) ja gulim samo krompir. I sargarepu cistim smirglama XD
      Obicno sa korom ode sve dobro pa mi nekako zao..

      Izbriši
  2. uz moju mamu čovjek je lako stekao isti dojam i o pripravljanju kolača, šivanju i mnogim drugim stvarima. vjerojatno razviješ neki otpor prema poslu ako ga doživljavaš kao dosadnu obvezu i ne vidiš u njemu izazov ili priliku za kreativnost i iskušavanje nečeg novog. ipak, moram priznati kako moja mama na raspolaganju nije imala ni toliko recepata, ni začina ni sastojaka dostupnih tijekom čitave godine, to je vjerojatno otežavalo posao.

    OdgovoriIzbriši
  3. Ovo me podsjeca na moju baku koja je uvijek govorila ak nesto neces raditi mukotrpno i sto godina onda znaci da ne radis dobro i nemoj ni pocinjat. Moja mama kuha super i od nje najviše kupim stvari ali dosta monotono jer su moji burazeri uvijek htjeli jedno te isto - kod njih su prolazile samo pohane snicle, pomfri ili krumpir pire i nedaj boze neka salata koja se ostavi. Kako sam ja kao zensko bila u manjini uvijek se pravilo za njih. Od kad sam se preselila mislim da sam jedva dvaput pohala meso :)

    OdgovoriIzbriši
  4. Možda zato što je ženama kuhanje obaveza a ne uživanje, ne voli svaka žena kuhati a morale su. Ja volim kuhati ali mi nekad dosadi iskreno zato što mi je to obaveza, zbog familije, u kojoj nisu svi članovi spremni na eksperimentiranje kao ja. Jedva čekam da se odselim i kuham kao ti :)

    OdgovoriIzbriši
  5. slažem se. većina žena nije imala previše mogućnosti, i kad je briga o domaćinstvu tvoj zadatak, koji MORAŠ ispuniti, vjerujem da ti može postati mrzak

    OdgovoriIzbriši
  6. Potpisuje od riječi do riječi. Meni treba 20 minuta tops za moj ručak. Okrenut nešto mesno na teflonu, ispirajti šampinjone uz to i narezat svježi krastavac. Al to nije dovoljno mukotrpno da bi se zvali ručkom valjda ;)

    OdgovoriIzbriši

}, 10);