ponedjeljak, 27. svibnja 2013.

Ponedjeljak/ Monday

Danas ujutro imala sam termin kod neurologa. Kako sam prehlađena i šmrkava i nikakva, cijeli vikend sam preležala i čekam da ovaj zli virus prođe, jutros sam se ustala na vrijeme, popila kavu, spremila se i krenula debelo prije vremena put Rebra.
Zaboravila sam da je ponedjeljak ujutro i da je vrijeme odlaska na posao, i da je cijeli Zagreb na cesti na kojoj sam i ja. Čep. Stojim u koloni, ne mičem s mjesta. Ono što je bio odlazak puno prije roka doktoru, postaje kašnjenje.
Zovem bolnicu, jedini broj koji imam, šalter za naručivanje, da im kažem da kasnim, ako me mogu prebaciti kasnije. Krenula sam zvati u 8.30, termin mi je bio u 9.
U 9 se (napokon) netko javlja, da me obavijesti da su svi termini puni, ali kad sam već blizu, nek dođem pa ću čekati red.
Cijelim putem pokušavala sam pozitivno misliti kako će sve biti ok, nije smak svijeta, ako ne bude danas termin, bit će neki drugi dan, i dok sam došla do doktora, već sam imala FY stav.

Rebro djeluje na aute ko med na muhe, da se pristojno izrazim, jer sam se neko vrijeme vozila po cestama i cesticama oko bolnice, tražeći parking. Postoje garaže, ali bio je toliko dug red auta za ulazak, da sam pokušala naći neko mjesto vani (komedija, to više neću ponoviti). I onda, puf pant nazad u garažu, tamo negdje na kraju svijeta i garaže jedno prazno mjesto, i trčim iz garaže i pronađem ja svoju zgradu i u nekom trenutku dotrčim do pravog kata i pravog šaltera.

Ispričavam se što kasnim, pitam za neki drugi termin.
Samo sjednite, reče teta na šalteru, doktor još nije ni došao.
:)

Pa sam sjela, doručkovala jabuku, pila vodu i čitala knjigu koju sam si ponijela, Tkanje života Mirjane Krizmanić. Dvije žene pored mene su odlučile podijeliti detalje o vađenjima krvi, pa sam se malo selila po hodniku do mjesta gdje ih više nisam mogla čuti.

I nakon dobrih sat vremena sjedenja u hodniku, došla sam na red, on je pogledao nalaze i pregledao me i malo me lupkao čekićem i gledao u oči  i žmirećki sam dizala ruke i noge, i svašta nešto, i onda je rekao da sam ok.

Prekrasan, prekrasan ponedjeljak.

Naravno, moj doktor ne bi bio doktor da me nije poslao na još par pretraga i opet kreće ciklus šetnji po ambulantama, ali to više zvuči naporno nego što je.
Jesam već rekla kako je divan dan?

Na povratku doma, naravno, nije bilo nikog na cesti. Mogla sam se voziti preko sve tri trake.

4 komentara :

  1. Bravo Zuba! Divan ponedjeljak!

    OdgovoriIzbriši
  2. Prekrasne vijesti od tebe i nadam se da će ostatak tjedna biti vedar i optimističan.
    P.S. Nakon tvog iscrpnog izvješća o gužvama u prometu i parkiranju, sa manje nerviranja
    ću voziti u ovim našim splitskim "gužvicama" !

    OdgovoriIzbriši

}, 10);