četvrtak, 3. listopada 2013.

Osvrt./ Review


Danas.
Danas sam provela popodne slažući drva. Dan je bio sjajan, nebo bistro, jesen u svoj svojoj ljepoti. Bila sam odlično raspoložena i složila puno drva u garažu.
Volim povremene fizikalije. Osim što vidim koliko snage imam, a izgleda da imam, jako mi se sviđa način na koji se ostvaruju stvari. Uzmeš drva. Ispiliš ih. Staviš ih u tačke, dovezeš u garažu, složiš u red. I onda drugi red. I onda red nakon toga. Tijelo radi, mozak manje radi. Vidiš rezultate odmah. Nitko ne radi projekt kako složiti drva, ne čekaš dva dana odgovor potrebne osobe da odobri ili da sudjeluje ili da, ne znam, sabotira suglasje drveta da bude složeno u garaži.

Fali mi takav feedback na poslu. Onaj osjećaj da znaš da radiš dobro svoj posao i da se to primijeti.
Fali mi ciklus vremena, da bude više dio mog života. Život u Zagrebu, uz svakodnevicu i posao i obaveze i, eto, život, zna često pretvoriti dane u iste. I desi se da se samo čudimo da je već kraj mjeseca a još prekjučer je bio početak, ili nešto tako.
Drva su tako nepametan simbol, ali nadam se da me kužite. Bila su mirisna i vlažna, bube i pauci su pokušavali pobjeći sa cjepanica ili su se pravili mrtvima, ja sam imala prave radničke rukavice i slagala, red po red, potpuno fokusirana na to što radim, bez mobitela koji zvoni na poslu jer i mobitel je posao. ..
Svake godine kad slažem drva dođem u to stanje sreće i smirenosti, te neke aktivnosti koje se rade prije zime, pa znaš da si miran što se tiče i snijega i hladnoće jer drva ima i nema brige. I koliko god da grijanje na drva, na peć i kamin, ima svojih nedostataka, centralno grijanje nikad neće tako mirisati niti će pucketati kad se navečer pokriješ i gledaš teve ili čitaš, dok vani vije a cjepanice veselo gore. Evo odmah se naježim od milja čim se sjetim zime pod poplunom uz kamin.

Nedavno.
Prije nekih desetak dana imala sam rođendan. Rođendani mi znače ništa, već neko vrijeme ne reagiram na njih niti imam volje slaviti ih. I osim što svako toliko zapnem na nekom broju pa mislim da imam 24, pa 28, i onda neko vrijeme 30, nisu mi nešto spomena vrijedno. Ove godine sam kontemplirala o svojim životnim postignućima, i na čas sam se scimala da ne radim sve dobro, što god da je dobro i što god da je sve. Nemam neki strah da propuštam nešto niti me je strah da ću propustiti nešto. Već određeni broj godina malo drugačije gledam na tu svoju avanturu, nisam stroga prema sebi. Samu sebe sam iznenadila introspekcijom koja mi nije bliska. Ali prošlo je, i pomoglo je slušanje bliskih ljudi kako oni gledaju na moj život. Nekad je potrebno izać iz svoje kože i pogledat se sa strane:)

Ne znam koliko godina imate vi koji me čitate, i postaje li vam bolje s vremenom ili se plašite svake koja dolazi. Ne mogu vam omogućiti da pogledate svijet mojim očima (više nego kroz blog), ali (meni) postaje sve bolje.
Bez preseravanja. Već godinama postaje sve bolje. Ako ste mojih godina ili stariji, vjerojatno već znate. Tijelo postane ugodno mjesto za život. Onako, lijepo vam je u njemu. Volite i prednosti i neprednosti. Ne sjećam se kad sam zadnji put pomislila nešto loše o njemu u kojem živim. Gledam nešto u čemu sam provela više od tri desetljeća, i mogu samo reći da postaje sve bolje s vremenom. Pogotovo otkako sam promijenila prehranu i život prošle godine, i ovo proljeće krenula na jogu. Ako vam itko kaže da s godinama tijelo ide nizbrdo, lažu vas. Ja sam si gore izgledala fizički s 20 i imala manje samopouzdanja i bila nadrkanija na svijet oko sebe, nego sam danas.
Um. Prije sam slušala kako su tridesete super vrijeme za žene, bla..nisam obraćala previše pozornosti. Um je čudna stvar. Kad se sjetim kako sam razmišljala pred 10, 15 godina, vidim one fine i ne tako fine promjene. E sad, ne znam jel to ide s godinama + pamet, ili godine uključuju pamet, tko će ga znat. Znam da više živim dane a manje procjenjujem, manje kritiziram, manje forsiram da bude baš onako kako sam zacrtala. Većina mojih dana je dobra. Većina stvari ide u nekom generalnom smjeru koji sam postavila. Puuno stvari sam pustila da se dogode, bitno je da dođu, nebitno jel na moj zamišljeni način ili na način na koji Svijet želi da mi nešto dostavi u život. I nekako, kad popustite na kontroli života, više željenih stvari se počne ostvarivati.

Danas (opet).
Već par godina imam u glavi tu neku sliku svog idealnog kaputića, modrog sa zlatnim gumbima, koji godinama nigdje nisam vidjela, osim u nekim časopisima koji nisu bili modni. Divan je taj kaputić u mojoj glavi, i vidjela sam se u njemu i super sam si bila.
Jučer sam bila u Zari, i našla sam ga. Bezobrazno skup. Ipak sam ga išla probati. Zanimljivo. Odlično mi stoji, i nisam osjetila ništa. Ni trenutak se nisam kockala u glavi s idejom da ga ipak kupim, to je on, moj sanjani kaputić. Iznenadilo me to. Izgleda da sam zacementirala sliku u glavi i otišla dalje kroz život, a kaput je ostao iza mene. Pitam se koje još ideje moram opet staviti na razmatranje.

Eto, malo duži post i ovaj put nije o hrani niti o outfitima. Ok, ima jedan outfit :) Ovo je moj sanjani kaputić, koji sam probala i zaključila da mi se san više ne sviđa.





Broj komentara: 13 :

  1. "Tijelo postane ugodno mesto za zivot"..enough said! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. mi smo si tu negdje vršnjakinje, jelda? :)

      Izbriši
  2. Hehe, starimo, mudriji smo i pametniji! Arbeit machts frei, kako je rekao striček Hitler, ne dam mu za pravo ni u čemu osim u ovome ;) A tko je vidio kontemplacije bez outfita?! ;)))

    OdgovoriIzbriši
  3. Ja sam u neoj čudnoj fazi. Jes, život mi je većinom dobar i ugodan, sretnija sam nego prije par godina, posebno nadrkana nisam bila nikad. Al trenutno sam baš u periodu kad se svesve naslagalo, i to one bitne životne stvari. Nije mi to najugodnije.

    Inače, znam za drva. Tako sam ja grožđe rezala. Prekrasan osjećaj, dođe mi da zgrnem prvi milijun do 30-e i onda se povučem negdje na selo :D

    OdgovoriIzbriši
  4. Iskrenost izbija iz cele priče i baš mi se dopada ovakav stav o životu i sebi!
    pozdrav

    OdgovoriIzbriši
  5. Kako je ovo predivan post. I ja sam redala drva i znam taj osjecaj. Jos uvijek sam u ranim dvadesetim tako da su moji stavovi pomalo drugaciji, ali se nadam da ce moje razmisljanje izrasti u nesto makar slicno ovome. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala. ja se nadam da, štogod bude bilo, bude tako da budeš ti s tim zadovoljna.

      Izbriši
  6. Draga, odličan post koji me je malo maknuo iz svakodnevnice, joj drva nisam vidjela godinama a nekad sam ih i ja ovako slagala.

    Stavovi su nam potpuno isti , ja sam se jako promijenila, kad se samo sjetim svojih razmišljanja prije :/

    A kaputić je ipak san snova <3

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. jelda da godine dobro djeluju na mozak? :)

      Izbriši
  7. na pragu 25.-e nisam ni blizu ovoga o čemu pričaš, ali kao da znam kakav bi trebao biti osjećaj. I veselim mu se, tj. nadam se da će se jednom sve posložiti i biti dobro, bolje, drugačije nego sada.

    Čini se da si sretna i drago mi je zbog toga. Snove o kaputićima s vremenom zamijene snovi o pucketajućim drvima i mekanoj dekici. Što ne znači da kaputići više nisu važni ;)

    Nebeska

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hej Nebeska:)
      sjeti se ovog za desetak godina;))

      Izbriši

}, 10);