petak, 29. studenoga 2013.

Dan Republike


Danas bi, po kalendaru bivše države, bio Dan Republike.
Ja sam se toga sjetila u nekom nepolitičnom razmišljanju, naime, razmišljala sam o kolinju.
A kolinje, to svi znaju, se uvijek radilo na  Dan Republike. Tako da, kad se spomene taj dan, meni je to neraskidivo vezano uz miris dima iz dimnjaka, hladnih jesenskih dana, i žurbe u kuhinji kad se sprema meso i pune kobasice i rade čvarci na peći. I nikad se nisam zapitala ima li ljudi koji ne rade točno tako i sami, jednostavno, podrazumijevalo se da je taj dan i da se kolje.
Postoji li uopće alternativa? Možda i nije postojala..
Za taj Dan Republike mi bi u školi ukrašavali panoe. I cijeli dan se pokušavam sjetiti što smo stavljali na te panoe, da me ubiješ, ničeg se ne sjećam. Pretpostavljam grb i slične stvari.
Na fejsu sam danas razgovarala o tome, i drugi su me podsjetili što se sve radilo na taj dan.
Na taj dan se primalo u pionire.
Ja sam primljena u pionire, ali ostalo mi je u sjećanju da se primanje odvijalo ranije, početkom rujna (valjda sam povezala s početkom nastavne godine). Dana primanja se ne sjećam, ali se i danas uredno sjećam cijele zakletve koju sam dala.
Osim primanja u pionire, imali smo priredbu svake godine. O, priredba!!
Ja sam cijelu osnovnu školu išla u dramsko-recitatorsku skupinu, i uvijek smo nešto pripremali.
Sjećam se da smo se svi morali svečano obući, u plavo i bijelo naravno, i morala sam ići u šosu na tu priredbu, to sam uvijek mrzila, jer sam onda morala nositi i bijele najlonke (što ti je život, a gle me sada, skoro samo najlonke i suknje nosim!).
Moja teta, koja me odgajala, se uvijek trudila stvoriti od mene žensko čeljade, složiti kosu u neku frizuru, i šos je bio tamnoplavi na volane, i sve je to teoretski trebalo biti curičasto..ali ja sam do škole pješačila pol sata po cesti bez nogostupa, i uvijek bih se zabacala blatom do guzice po tim bijelim najlonkama, nosila sam (tog se sjećam) one adidasove top tenke, koje bih onda još svezala žnjiravcima oko nogu, a frizura bi se do priredbe već dvaput raspala. Najlonke su me svrbile, šos me je smetao, pulover je bio pretopao i vunen..i ništa mi nije pasalo. Svake godine slikali smo se na priredbi, i ja imam slike sa svake godine di sam polunadrkana, samo tada nisam znala za taj izraz, koji tako lijepo definira stanje uma.

U mojoj osnovnoj školi radio je profesor glazbenog, koji je maltretirao učenike. Svi su morali ići na zbor, i skoro svi su morali ići, pazite sad, u tamburaše. Toliko o izbornim predmetima, i ideji da je vjeronauk prvi prisilni izborni predmet u školama.
Profesor, kojem se ne mogu sjetiti imena trenutno, bio je strog, ali iz meni nepoznatog razloga ja sam mu sjela i nije me puno maltretirao, osim što sam morala dvaput tjedno ići pjevati. Pokušao mi je uvaliti bisernicu da sviram, i iz nekog razloga je odustao (vjerovatno sam spigala nešto na njoj). Ali zanimljivo je gledati sad unazad, na tom zboru su pjevali ljudi koji nikad nisu imali sluha, i svirali su tamburice dečki koji su padali razrede i bili problematični. Na tim satovima smo izgledali ko kakva složna dječica iz Vlaka u snijegu.
(Sad si razmišljam, imala sam ja više takvih nastavnika, dalo bi se o njima složiti cijeli post.)
Kako u to vrijeme nije bio običaj da itko kontrira nastavnicima i profesorima, ne sjećam se da je ijedan roditelj pokupio svoje dijete sa zbora i tamburaša, pa smo mi cijelu godinu cvilili i mučili tamburice onim trzalicama.

Na te priredbe došli bi roditelji, i u sportskoj dvorani bi bio pianino, i grb republike na zastoru, i gomila plavo bijelo obučene dječurlije, i onda bi bio red pjevanja, red recitacija, red "sviranja na tamburicama" i opet sve ukrug.
A nekako, koliko god je sve to bilo tlaka, ostalo mi je u dragom sjećanju.
Od cijelog tog Dana Republike svašta se izmijenilo do danas. Ne jedem svinjetinu, kolje se na svakakve dane, ja sam sva u frizurama i u uređivanju, a snijega i zime nema.
Danas sam se išla prošetati malo suncu. Dan je bio krasan, nebo najplavije, lišće je padalo i ja sam škiljila iza sunčanih naočala.
Želim vam miran i ugodan vikend.


Broj komentara: 9 :

  1. "Danas, kada postajem pionir.." :)))
    To je ta generacija iz sedamdeset i neke..jos se prepoznajemo..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja još uvijek imam onu crvenu knjižicu :)

      Izbriši
  2. Ajme Zuba, čini mi se da se jedino nas dvije sjećamo Dana Republike :DD

    Kad se samo sjetim pionira i omladinaca , hahahaha

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Martina, meni je drago da je još netko sjeća :) jeste i vi imali priredbu u školi?

      Izbriši
  3. O, i ja se sjećam itekako:-)
    Priredbi je stalno bilo, ja sam plesala u folkolrnoj skupini, a poslije i u ritmičkoj:-)
    Hvala ti na ovom postu!

    OdgovoriIzbriši
  4. Puno premlada da bih se ovoga sjećala. Meni je jedan od tih istaknutih jesenskih datuma 1.11. - put do svih familija u okolini, pečeno kestenju, miris hladnog zraka, čaj... Iako već godinama ne prakticiram ništa od toga.

    OdgovoriIzbriši
  5. pioniri me nisu zakačili, ali ovo kak si opisala osnovnoškolske priredbe, tu vidim dosta sličnosti :) i ja sam išla i na zbor i na recitatore (sjećam se trauma s Lidrana), i na tamburice, samo što sam ja jako voljela svirati i šteta što nisam imala priliku nastaviti. a bijele najlonke, karirana suknjica, bijela košulja i na vikler uvrnute šiške bili su non-stop priredba-styling :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. našla sam svoju sliku iz tog doba, dodat ću je sutra na post:)

      Izbriši
  6. Ja sam prva generacija onih koji nisu bili pioniri (1. osnovne, generacija 1990/1991)! A za Dan republike najviše me veže zapravo istoimena pisma Zabranjenog Pušenja. :D

    OdgovoriIzbriši

}, 10);