četvrtak, 5. veljače 2015.

Borba/ The fight

Veljača je došla a da se nisam stigla ni pripremiti.
Zaredali su se dani gdje kombinacija vremena i posla učine dan jako kratkim, i zaista nisam imala ni volje ni tema za pisati neke posebne životne postove.
Ovo je valjda jedna od onih faza kad je nivo energije onako, bljah, pa čekam da bude ljepše vrijeme i bolja atmosfera, da imam volje cvrkutati posvuda i slikati nebo i sebe i vesela događanja.


Nemam volje uglavnom nizašta izvan obaveza koje imam.
Dosta slobodnog vremena mi odlazi na interakciju s državnim institucijama. To je mač s dvije oštrice: s jedne strane frustrira, jako, koliko vremena čovjek mora potrošiti da bi se izborio za neka prava koja su mu dana zakonima. S druge strane, prepucavanja s  ljudima koji tamo rade postala su mi ventil za sve drugo u životu, i jednostavno se ispucam tamo. Ne vičem na nikoga, nisam takva :) ali se ne dam. A ako sam nešto naučila u komunikaciji s državnim zaposlenicima, bilo kojima, jest da se masu puta postavljaju grubo/bezobrazno ili odbiju stranku sa stavom "ako prođe, prođe". I žao mi je kad vidim koliko ljudi pokunjeno odustaje, dođe mi da za svakog takvog odem nadređenima i prijavim ove koji svoje šalterske pozicije doživljavaju kao bogomdane.

Prije par tjedana provela sam prijepodne zivkajući tako jedan broj, stalno su mi bili ili zauzeti ili se nisu javljali. Mene to frustrira, i razvija inat koji držim pod kontrolom (nadam se) u ostalim segmentima života. Nakon par sati pozivanja, u jednom trenutku osoba s druge strane je, pretpostavljam, mislila da nitko ne zvoni tu sekundu, i uredno stavila slušalicu pored telefona, da joj nitko ne smeta pozivima, i nastavila pričati s uredskom kolegicom. Ja prvo nisam mogla vjerovati, prvo sam malo vikala "halo" jer sam mislila da rješava stranku, ali nije bilo stranke.
Slušala sam njih dvije kako pričaju kako im se ne da raditi, kako jednu boli glavu, slušala sam recepte za najbolju sarmu i što će raditi za vikend.
A onda sam, dok sam sve to slušala paralelno, na netu našla mail adresu nekog njima nadređenog i poslala transkript razgovora koji upravo slušam, s brojem telefona koji je nemoguće dobiti, i zamolila njihove nadređene da im u ured odnesu ibuprofen, da riješe glavobolju kako bi ove dvije opet mogle raditi.
Znate kad sam dobila odgovor? Isti dan :)
Ništa im nisam napisala zašto sam pokušavala nazvati, ali najednom su sami sve povezali i dobila sam u mailu masu traženih podataka, čak i malo više.

Ono što me rastuži je što većina takvih situacija bude riješena zbog straha od medija/tužbe, a ne zato jer je netko dobar u svom poslu. Nije mi se riješilo sve ovim odgovorom, ali dobila sam potrebno za daljnu bitku.
Ima divnih zaposlenika, da se razumijemo. Ima divnih, informiranih, ljubaznih ljudi u državnim institucijama koji rade posao kako treba, profesionalni su i korektni i iskaču svojim ponašanjem. Vjerujem da ni njima nije zabavno raditi u takvom okruženju. Ono što mislim da bi moglo promijeniti stvari je da ljudi, klijenti, počnu reagirati na nerad i neljubaznost i neprofesionalnost i počnu prijavljivati takvo ponašanje. I ako vas odbiju, žalite se. I ako vam se ne jave, zovite 100 puta.

Nemojte odustati. Ako znate da je zakon na vašoj strani, budite uporniji od državnog aparata.

Ja sam trenutno u fazi borbe za neka prava koja su mi zakonom zagarantirana kao osobi s dijagnosticiranom multiplom sklerozom. (Imam multiplu, ako ste novi na blogu, pa ne znate.)
Nitko mi nije rekao da imam ta prava, morala sam ih iskopati na netu.
Prvi medicinski vještak me nije ni pogledao. Nije me gledao dok sam pričala s njim, nije me ni pregledao, zaključio je da meni nije ništa i sterao me van. Imam s jedne strane svog neurologa koji mi pokušava složiti terapiju, i s druge vještaka, koji ni ne zna simptome multiple, i koji zna da meni nije ništa, jer eto, hodam i pričam. I zahtijevam nešto.
Izderao se na mene kad sam mu se suprotstavila. Hej, on se išao izderavati na stranku.


Prijavila sam njega i instituciju u kojoj radi.
Pa je moja žalba zapela 45 dana na nekom stolu. Kako nešto može stajati na stolu 45 radnih dana?
Pa je za to ispala kriva neka curka koja radi tamo za 1600 kuna. Pa su poslali odgovor na krivu adresu.
Pa je i za to ispala kriva curka koja isto radi za 1600 kuna. Tko se to javlja za Mrsićeva radna mjesta? Osobe koje ne znaju napisati točne adrese i skrivaju spise po uredima?

Pa sam morala slati požurnicu. Ako niste znali, ja nisam, do tad, požurnica je nešto što državnu instituciju natjera da brže riješi vaš slučaj. Jer zahtjev i žalba i pozivi svaki drugi božji dan nisu dovoljno. Rekli su mi da će požurnica biti znak da mi je hitno. Požurnica je poslana i onda ju je valjda neki nevidljivi patuljak ( tko drugi? postoji li drugo objašnjenje?) sakrio na 20 dana, nitko nije znao gdje je. Mislim da sam dojadila svima koje sam zvala.

Da skratim, sad na kraju priče, dobila sam neki dan mail, jer sam opet slala i mejlove, da su shvatili moje mailove kao požurnicu, da sam u pravu i da će mi biti priznata sva prava. Živi bili pa vidjeli.

Nadam se da je pouka jasna: ne dajte da vas zajebavaju. Ozbiljno. Znam da vas puno ima problema i sa zdravljem i sa državom i da je sto problema u igri. Saznajte svoja prava, ako ne možete sami, nađite nekog da vas uputi i pomogne vam, i krenite. Nemojte da vam bude neugodno, ne slušajte kad vam okolina govori da nema šanse da uspijete, da je ovo lopovska država, da su svi vaki i naki. Nisu svi, a oni koji jesu, takvi su jer im se nitko ne suprotstavlja.

Gledajte, netko mora započeti prvi.
Gledala sam malo ljude koji su ove godine bili nominirani za nagradu Ponos Hrvatske, i tamo su osobe zbog koji su se zakoni mijenjali. Svjesna sam da uopće nije lako izboritit se za svoja  prava, ali prigovaranje na kavi neće pomoći. Pišite i žalite se i popijte krv nekom telefonirajući.

Nadam se da, ako ste u sličnoj situaciji, da ćete uspjeti.

Eto, toliko za danas. Oprostite na dugom rantu. Slika je tu da ne bude samo čista ljutnja u postu. Sok na slici je bio fin.

*****


It is February already and I don't know where January left.
Time goes by so fast.
The days were dark and cold and work days and life made me not enthusiastic about writing posts.
I hope soon there will me more light and I'll be more willing to write about sun and birds and stuff.

In the meantime, I spend a quiet an amount of time fighting state institutions.

Broj komentara: 17 :

  1. Ma joj svakakvi ljudi rade svugdje i čim ti nešto trebaš od nekoga, oni misle da imaju pravo biti bezobrazni i derati se na ljude. Doživjela sam to na više mjesta, zadnje od vozača tramvaja koji se doduše nije derao ali je bio dosta bezobrazan. I imaš pravo, treba takve prijavljivati. Baš mi je drago što jesi!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja stvarno ne mislim da su svi zločesti. to je ravnomjerno raspoređeno svuda. međutim, iz svog iskustva mogu reći da se narod voli ponašati obzirno prema liječničkoj struci i drž. službenicima, baš me prečesto podsjete na romane gdje su bili gosn doktori i gosn učitelji, dobro da se klanjajući ne izlazi iz prostorija unazad. naravno da tu ima svakakvih ljudi na obje strane, ali kad vidim oko sebe koje stvari prolaze ispod radara, i kad čujem ljude što im se događa, a ne čine ništa..možda zvuči grubo, ali u takvim situacijama bezobrazne osobe treba postaviti na mjesto.

      Izbriši
  2. Hvala ti što seboriš :grli:

    Nebeska

    OdgovoriIzbriši
  3. Potpuno se slažem - najveći problem u ovoj državi je što svi kukaju a kad se trebaju požaliti na nešto na pravom mjestu onda im je odjednom sve oke i ma ne treba. Treba se boriti i prijavljivati! Pa da svi tako naprave da vidiš kako bi odjednom i ovi koji tamo (ne)rade bili hitriji!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. mislim da čak nije potrebno da svi reagiraju, znam da nismo svi jednaki, ima uvijek osoba koje iz ovog ili onog razloga neće reagirati na tj način, ali treba osvijestiti tu mogućnost, da se žališ ako si oštećen. nisu samo bolnice u pitanju, ovaj prinsip ponašanja je vidljiv posvuda.

      Izbriši
  4. jednom mi je trebalo 37 poziva tijekom dva dana da se liječnica opće prakse javi i naruči dijete na specijalistički pregled. i još nekoliko da potvrdi narudžbu. a to je tek prva crta sustava...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. čula sam priče o naručivanju djece na obavezne preglede...

      Izbriši
  5. nisam znala da imas MS, moja maceha (ahh znam zvuci kao cinderella- ali nije! ko druga mama :) ) ima MS vec 18 godina...generalno izboriti sa svim cudesima vezanim za drzavno sta god je obicno poput epopeje, ali upravu si da nikako ne treba odustajati! Svaka cast i mislim da kad bi svi postupali kao ti mozda bismo nesto negde i promenili!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ja ti svoju cimericu :) držim pod kontrolom :) ne pišem često ali spomenem kad mi je nešto bitno. sad kad krene val žalbi kad se svi pokrenu! :)

      Izbriši
  6. Drzavne institucije. Tu se nema sto drugo za reci.
    Kakva je ovo prica bila, sto put sam se nazivcirala, pa nasmijala. Grozno. Ne volim salteruse, ni one koje rade za stolom, a jos manje one sto se trebaju koji put javiti na telefon pa rade gore navedeno.
    Upotrijebit cu citat iz jednog filma : "Tko je vas poznavao ni pakao mu nece tesko pasti"

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. državne institucije su dobra vježba za živce. Dok god se ne promjeni, treba im pristupati ko tjelovježbi. Dupe se neće samo od sebe riješiti, treba uložiti trud i vrijeme, čak i kada ti se ne da.

      Izbriši
  7. Sok na slici bio je fin :D <3
    Sunce naše, ma ko tebe sekira!
    Imati posla s državnim organima, kapilarima i analnim otvorima... mislim da nam je svima jasno kud plovi taj brod.
    Žao mi je što moraš prolaziti kroz takva sra*a zarad nečega što ti pripada.
    Ja sam baš skoro imala sličnu situaciju, ali sam isterala pravdu.
    Slažem se, ne treba odustajati.
    Njima je sve jedno mezili ili radili 8 sati, platu će dobiti.
    A zakoni su često mrtvo slovo na papiru jer izvršni organ računa na to da ćemo odustati nakon prvog drkadžije koji se na nas istrese.
    Ponekad me to podseća na prelaženje levela u igricama :D
    Drž' se :*

    OdgovoriIzbriši
  8. Ali sok na slici je bio fin. :) <3
    Ako nešto mrzim, onda je to birokratija. Kad pomislim da moram da se javim nekom zbog nečeg, pa ne znam, sve bih radije radila nego da odem na šalter ili u neku državnu ustanovu. U poslednjih par godina gledam da budem malo navalentnija, neću da kažem bezobraznija, ali mislim da šalterski radnici umeju da namirišu strah. :/ Skoro se po našim novinama provlačilo koliko dokutmenata treba samohranoj majci da bi ostvarila prava na neku novčanu nadoknadu na koju naravno ima prava, ni manje ni više od 50.
    Baš mi je krivo što se još moraš i sa takvim osobama baviti. Stvarno si carica, tačno mi nikada ne bi palo na pamet da šaljem nadležnom mail. :) I neka si mu poslala, nadam se da su bar dobile neku javnu packu!
    Ne znam da li ti je poznata Mica Ubica, pa ti ostavljam link u nadi da ćeš od sada sretati samo valjane ljude, koji stvarno čestito zarađuju svoje plate: https://www.youtube.com/watch?v=9obrt1jD7xk :*

    OdgovoriIzbriši
  9. Ja se uvik pitam zašto sposobni ljudi teško nalaze posao ili još češće budu na radnom mistu di im je šef neki polupismeni nesposobnjaković, pa ne mogu nikako doći do izražaja, a mnogi zaposleni (po državnim firmama pogotovo) samo jebivjetare i zabušavaju. Žalosno mi je to. Ne podnosim nepravdu. :/

    OdgovoriIzbriši

}, 10);