ponedjeljak, 23. veljače 2015.

Pletene papuče/ Knitted woolen slippers

Zadnjih par godina imam taj luksuz da po doma nosim ručno rađene papuče.
Za vikend sam dobila još jedne, ali te idu na čekanje, doći će na red jednom, kad ove sadašnje iznosim.

Last few years I have this luxury to wear handy made woolen slippers at home.
And on weekend I got this new pair, but this pair will be stashed, and their moment will come later, when other slippers will be worn out.


Papuče su pletene, s kožom našivenom na dnu. Mene jako podsjećaju na pošive, obuću koju je moj dida u Lici i nosio i pravio za sve nas. Mada, kad guglam pošive, ispada da se to u biti zove coklje.
U Lici, tada, uvijek su bile crne. Danas, kad ih plete moja teta, plete ih od ostataka vune koje nađe, što ju jako nervira, al zato ja plješćem ručicama jer imam šlapice u bojama, i to u kombinacijama koje ona ranije, dok je bila mlađa, nikad ne bi spojila.

Svaki put kad ju vidim kako plete, ostanem pod dojmom koliko je to precizno. Mislim, i ja pletem ("pletem") no to je naspram nje pačja škola.
Moja teta ima 85 godina i, poput većine 85-godišnjakinja na ovim prostorima, ima i većinu bolesti ovog svijeta. Ako imate nekog takvog u svojoj blizini, vjerojatno vam je poznat taj profil ljudi.
Ona zadnjih 15 godina kuka kako jedva čeka da ju dragi bog uzme, ali nadživljuje sve svoje vršnjake, pa i mlađe. Nju najviše sve boli i njoj je najteže. Ne možeš se s njom takmičiti u niskom tlaku i vrtoglavicama, koje mene, na primjer, zezaju zadnjih par dana. Njena reuma je gora i teža (od moje, ili bilo čije druge). Njene zime u mladosti su bile gore, i hladnije, i više snijega je bilo i išlo se pješice s lopatom za prtiti put do škole, uzbrdo, u oba smjera.




The slippers are woolen, and have cow hide as a sole. They remind me a lot on slippers my grandpa used to make and wear, but they had another name back then in Lika, and although I call them "poshive" now, I think the correct name would be "coklje".
Slippers were knitted by my aunt, a 85 year old woman, who kept her knowledge for so long, and even today she can make such beautiful handicrafts.
My aunt, as most 85 years old people in this part of the world, usually talks about her medical diagnoses, and she is a proud owner of  a lot of them. And her aches are great then mine ( or any other's). She has the worst rheumatic pains, her blood pressure is the worst, and when she talks about her past, it was her life that had the most difficult parts and yes, the winters were colder back then and the snow was bigger, and she walked to school, in the snow, by foot, uphill, in both directions.

But what else could somebody that old actually talk about these days? Although she talks about death more then a decade, she is still alive, and with all her illness, many of her friends and family members ended their lives faster. So, I do understand her.

She lived in turbulent times. And maybe, in other parts of the world, her 8 decades would have been easier, but she remembers when the news came to her village about king Alexander death ( 1934., Marseille), and only later World War 2 began.
She survived it all, all the wars and political changes that had run through her life, and a few years ago, she decided to start knitting again. She has arthritis and she knits to keep her fingers in shape. Also, counting the rows and knitting stitches help her sty focused and not thinking about bad past and present memories.



Ali netko tko je 85 ljeta na ovom svijetu i nema baš puno preostalih tema za pričati, pa joj puštam primat nad dijagnozama i vremenskim prognozama i teškim radnim uvjetima koji su prije bili.
85 godina možda negdje drugdje znači nešto drugo, ali na ovim prostorima to znači da se ona sjeća dana kad su došli u selo javiti da je kralj Aleksandar ubijen (to je bila još kraljevina Jugoslavija, jel možete vjerovati?!), slijedio je 2. svjetski rat, i onda sve nakon tog. Može se reći da je živjela u turbulentnim vremenima.
Danas, nakon svih tih ratova i političkih smjena, ona ima artritis koji joj koči ruke, pa je odlučila, prije par godina, ponovno probati plesti da razgiba prste, a brojanje očica i redova joj pomaže da ostane fokusirana i da ne misli o nekim glupostima iz prošlosti ili sadašnjosti.

Meni je zanimljivo gledati kako svi mi imamo neku svoju "jogu", nešto što nam pomaže zadržati um i tijelo gipkima, nešto zbog čega prestajemo, barem privremeno, misliti na dnevne gluposti, dok radimo na tijelu i ne damo da samo tako propadne.
Ona ne zna što je ujjayi dah, ne pozna asane ni meditacije, ali uspješno primjenjuje neke meditativne koncepte i rad na tijelu, za dobrobit i duha i tijela. Ima mudrosti u starim ljudima, možda ju ne znaju prepričati uvijek, ali ako imate vremena, pogledajte i možete ju vidjeti kako ju žive.


A vunene papuče? Griju najbolje na svijetu. Mojim hladnim nožicama procirkulira krv u njima.
Đon je od mekane kravlje kože, kože kupljene pred 30 godina, kad je išla u penziju, da se ima čime baviti kad već ne radi. Ove su za nataknuti, jer imam i one s petom, pa ih samo nataknem preklopljene, što je nju odmah ponukalo da napravi otvorene šlapice.
Ručno rađene stvari. Milina.
Kao da hodam po oblacima.



My aunt has never heard about ujjayi breath, she has no knowledge about yoga and asanas and meditation, and still she does exactly that: she meditates and stays present and keeps her body and mind in shape. We all have our own yoga, if you ask me.
And old people, they often can't explain you many things about life, but they were and are living proof of how some things should be done.

And these woolen slippers? They keep my cold feet warm and my blood circulating. It feels like I'm walking on clouds.
I love handicraft.

Broj komentara: 15 :

  1. Obožavam ovakve prekrasne priče, a ti ih bogme znaš lijepo pripovijedati.

    OdgovoriIzbriši
  2. Mi smo kao mali uvijek u jesen dobili fusekle (tak su ih zvali) koje nam je plela teta Mara (dvajstosmo koljeno, druga susjeda :) Naše nisu imale ovakav đon već su bile ful pletene i predivne za klizati se po parketu :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. imala sam pletene čarape, najbliže tim tvojima bez đona. ja zaista nemam skrivanu klizačicu u sebi :D i padala sam ko bambi na ledu po parketu.
      koža na đonuu je tu s razlogom :)
      ali mi je fora kako nas ima još s pletenim pričama iz djetinjstva!

      Izbriši
    2. Ja ima i "klizalice" i ovakve "natikace" i "tihotapke" do pola lista :)) Nosene, voljene, sad su vise muzejski primerci..:)

      Izbriši
    3. do pol lista, one visoke, jelda? jooj :))

      Izbriši
    4. Moje su bile stopalice a nosili smo ih samo ko mali, pa nam je bilo i nisko za past hehe :D

      Izbriši
  3. Obozavam rucni radi, ali u pletene papuce se jos nisam upustila, imam osjecaj da bi si nogu slomila :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. pa gle, ja ih nosim po stanu. tu je sve ravno. ne bih se usudila ići van u njima, na mokro/sklisko/kamenito područje.

      Izbriši
    2. možda budeš jednog dana, za 30 godina, kad budeš sporije hodala :))

      Izbriši
  4. Kod nas se zovu "zepe" :) Divna prica, i ja ih volim nositi!

    OdgovoriIzbriši
  5. Obozavam vunene carape koje plete moja prabaka. Noge su mi vecito hladne i leti i zimi pa ih cesto nosim. U pocetku su me uzasno bockale i stopala su me svrbela, ali vremenom je taj osecaj prestao i postalo je savrseno. Udobne, tople, prosto savrsene :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da, vuna je bockava, sjećam se djetinjstva i vunenih džempera koji su bili i teški i pikavi i nisam ih voljela.
      ali ovako, na nogama, vunene čarape kad je hladno ili papuče..milina :)

      Izbriši

}, 10);