srijeda, 6. svibnja 2015.

Djetinjstvo/ Childhood

Na ovo me ponukao bloger Krule svojim FB statusom o ležernijem djetinjstvu kad je on bio mali.

Pokušat ću ne idealizirati, mada uglavnom većinu stvari ljudi zaroze, kad se sjećaju prošlosti.
Kakvo vam je bilo djetinjstvo? Spadate li u generacije koje su bile bezbrižnije, sigurnije na cesti?

Ja spadam. Koliko god je život kasnije prestao biti zabavan i postao zajeban, i došao je i rat i svašta se promijenilo, razdoblje do tada je bilo obojano igrama  druženjem,
Teško je reći je li samo takav način najbolji, ali sigurno mogu reći da mi je bilo lijepo.

Kad nisam bila  školi, i nakon što bih jela i riješila zadaću, ja sam većinu svog vremena morala biti vani. Jednostavno klinci nisu imali što obajat po kući dok je postojao "vani". Sad kad gledam na to, to je bila ogromna sloboda, jer sam se vraćala na večeru kad bi me se zvalo s balkona, u sumrak, i onda bi svatko išao svojoj kući. Cijeli božji dan smo nešto vani radili.
Od skrivača i graničara i izmišljenih igri do kartanja bele i igranja košarke i višenja preko onoga za klaćenje tepiha (ima li toga uopće još?)
            (ono za klofanje tepiha)

Nisam bila u konktatu s ravnotežom, i cijelo svoje djetinjstvo imala sam krastava koljena, jer sam stalno padala, pogotovo na ćoškovima zgrade (sad kad gledam, ne kužim kako sam uvijek uspjela pasti). Moja teta je, uz sol i ulje valjda, doma uvijek imala mast za mazanje otvorenih rana, da se skori, ali zeznuto je to na koljenima, jer se koljena uvijek savijaju, a i mene je uvijek zanimalo što je ispod kraste..uglavnom imala sam trajno krastava koljena i sve žene u susjedstvu su se snebivale kako ću ikad moći nositi suknje. Oh, well. pa ipak se stvari jesu promijenile :)

Nije bilo rodnih podjela, svi smo se skupa igrali i voljeli i manje voljeli, i zezali i tukli, i televizija se gledala navečer (sjećam se Vjetrova rata, možda se netko još sjeća) i onih par prijepodnevnih (Opstanak, Branko i ekipa), inače se tv nije palio. Nije bilo neke ponude, ali život vanka je bio zanimljiviji.
I zaista se jesmo više međusobno pazili, i zaista klinci jesu imali više slobode. Nas ne bi bilo satima, ne bi bili daleko, ali ne bismo bili baš u vidokrugu. Nije bilo mobitela, ali nije bilo nekog straha da će se nešto dogoditi. Najgora stvar je bila da nekome razbijemo prozor i da susjedu udarimo auto loptom.
Nije nas nitko plašio kradljivcima djece, psi nas nisu napadali, odrasli ljudi nas nisu napadali, nije toliko zrak titrao od straha da će se nešto klincima desiti. Tek sad kad se sjetim nekih stvari, vidim kako je to moglo izgledati, da je netko tražio dokaze da nešto nije u redu.

Jedno proljeće, bili su proljetni praznici, otišla sam sama na obalu rijeke šetati, imala sam desetak godina. I padao je mrak, i tamo je bio neki muškarac. Slikao je. Mene je zanimalo što radi, pa mi je ponudio da sjednem pokraj njega i gledam. I sjela sam, i učio me slikati. Dao mi je papir i kist i učio kako se povlače linije kad slikam stabla. Imam i danas tu sliku, upisala sam taj dan svoje inicijale HB olovkom dolje u kut :) Naravno da je mogla priča drugačije poći, ali nije bilo te predominantne ideje da svud oko nas vrebaju zlikavci. Danas, imam dojam, ako pomaziš tuđe dijete (ili svoje) riskiraš da te netko čudno pogleda.

Stvari se jesu promijenile, znam. Ali fali mi ta sloboda. Sloboda u glavi, da ljudima odmah ne pada na pamet što može krivo poći. Kako je vama bilo kad ste bili mali?



*************************************
Someone's FB status about his childhood made me think about mine. And I thought about it long and hard.

My childhood wasn't dreamy, but it really was quit good. There were ups and downs, but all in all, I've had a peaceful ( till the war) and playful childhood.
Looking at the kids these days, I can't not notice the difference in atmosphere around children.

I know bad things happened back then too, but the society wasn't oriented at pedophiles, bullies and child kidnappers.
Most of my free time, I had to spend outside. After school, after homework and meals and thing I was supposed to do at home, I wasn't expected to sit inside.
No one sat inside, we all, the children, practically lived outside in groups, spending hours and hours on the streets or  in the park playing all games possible.
TV was the exception, and only a few series were to watch ( Survival, for example).
Funny thing, when you have nothing to do, you start inventing games, and I can't remember we were bored. We always had something to do.

Life was easier, because we wen't home in the dusk, when we were asked ( yelled from the windows and balconies) to come home for the supper. No one actually knew where we were, and there was no real danger something bad will happen to us, because we were always in groups and we took care of each other.

Today I feel like there's more fear and less freedom, real ones and the ones in people's heads.
How was your childhood? 

Broj komentara: 12 :

  1. mislim da su bili svjesni da može nešto poći po krivu, ali je doza opreza bila zdravija, i nisu imali opsesiju da nad svim moraju imati kontrolu. mene su naučili o stranim ljudima i kako ne trebam nekome ulaziti u auto i sl. i trebala sam se s vremena na vrijeme javiti, doći na ručak... ali sam imala i daleko više odgovornosti nego djeca danas. mogla sam se voziti biciklom tek kad donesem stvari iz dućana npr. ili prvo moram spremiti sobu da mogu van. ili moram svuda sa sobom vući mlađeg brata i paziti ga.

    OdgovoriIzbriši
  2. drugačije je bilo vrijeme tada. ja sam rođena 1970.
    bilo je opreza i kod naših roditelja. ne znam sada da li je to bio zdraviji oprez ili ne. mama mi je često znala reći: ne daj bože da ti bude šta ti mati misli.
    ružne stvari su se uvijek dešavale, samo se tada nije toliko znalo o tome, jer je bilo manje izvora informacija. .
    kada ne znaš da se neke stvari dešavaju daleko opuštenije možeš živjeti.

    takođe sve zavisi i od tipa roditelja.
    bilo je i tada roditelja control freakova, a i onih koji puste djecu napolje ujutro i ne sjete ih se do naveče.

    moje djetinjstvo je bilo normalno. imala sam slobodu, igrala se vani.
    ne mogu uspoređivati to sa djetinjstvom moje kćerke. to su dva različita djetinjstva, u dva različita vremena, dvije različite države.
    nisam ni ja isti tip roditelja kao što je bila moja mama.

    OdgovoriIzbriši
  3. Hahahaha!!! I ti ga pratis! Si bila kad je gostovao u ZG?

    Moje rijecko djetinjstvo je bilo bolje nego ono opatijsko 'u zatvoru'...Nije bilo bezbrizno iz mnogo razloga, ali bilo je OK dok je bilo u RI. Bezbriznost ...ne znam. Ali znam jednu stvar. A to je da se meni cini da su djeca bila samostalnija nekad i odgovornija nego sto su sad. Mi nismo imali puno toga. A u neimastini se mozak razvije drugacije pa i nacin zabave. A kad imas vise djece u igri, nekako valjda i pazimo vise jedni na druge i ucimo se nekakvom timskom razmisljanju ili funkcioniranju u grupi. Ne znam, pa verglam iz glave kako mi tresne na pamet. I nonici i bake i grandparents su bili dragocjeni dok smo imali access i dok su bili zivi. Kad je poceo rat i benzin poskupio i penzije se smanjile, telefonskih poziva je bilo manje, kao i posjeta. :-(

    Sjecam se da mi se cesto govorilo o manijacima i da ih se moram cuvati. I da nikad nisam znala kako bi manijak mogao izgledati. Bas sam neki dan mislila kako je rijec manijak opisivala dosta toga: pedifile, ludjake, nasilnike....
    Sjecam se da mi je mama govorila da se ne igram s djecom koja imaju losije ocjene od mojih. I dan danas se ne sjecam da mi je dala dovoljno dobar razlog.

    I hvala za tepihe- toga je uvijek bilo i tuklo se. I urlanje s prozora i balkona za veceru... :-D
    A ovdje danas... 'nanny state'.

    Sad si i meni dala ideju za jedan post - immigration style!

    OdgovoriIzbriši
  4. nije mi bila namjera uspoređivati danas i ono tamo nekad u naše vrijeme, teško je za išta povući takvu paralelu, pa tako i za djetinjstvo. stvari su se baš jako promijenile. U biti, smatram da klinci danas nemaju priliku razviti se, na način da sami upogone mozak i smisle igre i nađu nešto protiv dosade (generaliziram, znam). I mi smo se trebali čuvati nepoznatih, Ali to je više bilo nekakvo generalno upozorenje, jer nepoznati nisu baš upadali u čopor djece. Slažem se s cekerušom da je uvijek bilo loših stvari, srećom prije je crna kronika bila na jednoj strani novina, a ne na većem dijelu novina..i prije se manje pričalo o zlostavljanju i svemu vezanom.I uz sve obaveze, koje sam i ja imala, nekako me se puštalo da budem dijete, bez guranja u odraslije od strane medija i društva. Koliko se sjećam, nas se plašilo Ciganima. Kao, ako ne budemo dobri, Cigani će nas uzeti sa sobom ( baš bi se usrećili).

    OdgovoriIzbriši
  5. Da plasili nas ciganima, a poslije Siptarima/ Albancima. Susjeda kojoj smo sestricna i ja skakale lastik po glavi nam je prijetila zvanjem policije. Ne milicije. Nego policije... Hmm, funny that, kad se sjetim...

    OdgovoriIzbriši
  6. Bas se jako promijenilo sve, ali ja nekako cvrsto vjerujem u onu da je sve bas onako kako mora biti, bez obzira sto se nama naizgled cini da je sve krenulo naopako :) Primjerice, ove danasnje generalizacije ko da se rađaju sa znanjem o mobitelima i kompjuterima, ja ne znam... ko da dolaze iz nekog paralelnog svemira :D
    Moje djetinjstvo također su obiljezila krastava koljena, igre na otvorenom, bezbriznost... Sloboda u glavama rezultira i slobodama u životu, i obratno :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. misliš da bi se i danas mogla stvoriti ta sloboda u glavama, ne nužno kod djece, nego i kod odraslih osoba?
      imam dojam da ljudi prečesto nemaju slobodu ni u glavi ni u RL.

      krastava koljena, sjećanje puno curica :))

      Izbriši
    2. Nema bas slobode u glavama danas :D pa tako ni u realnostima koje ljudi zive. Ne znam hoce li se i kada to promijeniti, ali znam da su pojedinci mijenjali svijet :)) Sad je popularno kriviti drzavni vrh, šefa, muža i sve druge na koje je lako prebaciti lopticu... Previse toga ima u dubini cijele price, ali nije ni vazno. Vazno je kako se osjecamo sami sa sobom, sto poduzimamo u vezi svog zivota i kakvo je stanje u nasim glavama. Mislim da djeca uce od roditelja primjerom i da zato svaki pojedinac treba poceti od sebe. Djeca su tu da nas podsjete neke stvari, od njih mozemo stvarno jako puno toga nauciti, samo im trebamo dopustiti, a ne ih pumpati svojim blokadama i programima u glavama :)

      Izbriši
  7. Sipka za klofanje i Opstanak!!! Sad mi je ovo tvoj najomiljeniji post!!

    Bilo je manje automobila, vise zelenila, svi su se po komsiluku znali bar iz vidjenja, ljudi su bili nekako pitomiji..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. znači šipka za klofanje je uteg koji je prevagnuo? :))
      mislim da svi mi, koji ovdje pišemo, dolazimo iz tih nekih, zelenijih krajeva, pa se toga prisjećamo sa sjetom. bilo i tada djece, koja su živjela u gužvi i buci i prometu, samo ih mi izgleda ne znamo.
      ali da, slažem se, bilo je nekako jednostavnije i pitomije. drago mi je da nam je tako bilo.

      Izbriši
  8. da, ta su vremena bila puno bezbrižnija, a danas bojim se ta sloboda više i ne može postojati...ja sam se kao dijete vraćala kući oko devet navečer, cijeli dan smo bili u čoporima mi djeca i uvijek smo nešto istraživali...nitkome nije ni palo ma pamet da nam se nešto može dogoditi. Danas bi valjda naše roditelje tužili za zanemarivanje djece, što svakako nije bio slučaj..nekako mi se čini da smo bili u boljem položaju nego današnja djeca. Nažalost, dosta je da se dogodi jedna negativna stvar pa da prevlada taj strah...tužno, najviše su na gubitku sama djeca.

    OdgovoriIzbriši

}, 10);