ponedjeljak, 26. listopada 2015.

Utorak/ Tuesday



Napokon je kiša prestala.
Prošli utorak mi je bio, koliko se mogu sjetiti, jedan od stresnijih u zadnje vrijeme. Nije da nema stresa i inače, ali čini mi se da imam sve kraći fitilj i sve manje tolerancije na gluposti. Stalna kiša i stalni mrak, od jutra do večeri, nikako nisu pomagali.

Možda je do jeseni, možda je štitnjača, ili multipla, ili sve skupa, ne znam više ni sama. Obično od stresiranja, onog koje priznam i onog koje potiskujem, ne mogu spavati ili spavam u čudnim vremenskim periodima, što uz moj smjenski rad nikako nije jackpot.
Ali u utorak je došlo do toga da nisam mogla disati, falilo mi je prostora unutar rebara da udahnem onako pošteno, kako treba. Bolilo me u prsima.
Nijedan posao ne zaslužuje da zbog njega tijelo boli.
Svjesna sam da većina ljudi ima stresna razdoblja na poslu. Ne znam kako se vi rješavate krivog osjećaja u tijelu nakon takvih dana/tjedana/mjeseci. Ja obično znam izbalansirati, ali eto, tu i tamo i moja dobro promišljena strategija nošenja s takvim komplikacijama ima rupe, i provuče se situacija koja uzurpira dan.

Poslije podne sam došla doma i samo se presvukla i otišla na nasip. Dan bez kiše, sve je još bilo mokro ali pasalo mi je samo hodati, isprazniti glavu od svega što je proizvodilo buku u njoj, i gledati oko sebe.

Na putu do nasipa prolazila sam pored Hipodroma, i tamo su bila 4 konja.
Konji su tako smiješni. Vidjeli su me dok sam čekala zeleno na semaforu da im se približim. Od 4 konja, dva su se stopila u jednog, mimikrijom su pokušavali pretvoriti se u jednog konja. Jedan se smrznuo u prostoru i samo je gledao u mene. A četvrti je filmska zvijezda. On je došetao do mene, blokirao me svaki put kad sam pokušala uslikati ostale, nariktavao se i pokazivao kako hoda, kao brsti travu, kako saginje glavu. A divan je, zaista. Još me onako gledao, tim jednim velikim okom. Milina :)
Uglavnom, morala sam malo čekati da ulovim i splašenog koji je stajao iza, i u jednom trenu Lijepi je spustio glavu i uslikala sam i zadnjeg. Mislim da je taj iza bio u šoku što ga ipak vidim. On se nije pomicao, valjda taj "ne mrdaj" pristup pali u životinjskom svijetu.



Ako niste iz Zagreba, a dođete jednom ovamo, prošećite nasipom. Obično za Zagreb znaju ljudi reći da je sve sivo i betonirano, na što ja onda imam 10-minutni monolog kako to uopće nije istina. Nasip je velik i uređen i gomila ljudi se bavi sportovima. Trče, voze bicikl, tu su škole trčanja, tu ljudi šeću, brzo hodaju, šeću pse, ili ako imaju pse kojima treba izazov, šeću pse pod opterećenjem dolje po livadi. Par puta vidjela sam pse koji su sretno vukli velike autogume privezane za leđa i jurili s gumama, dok su vlasnici vozili bicikl pored njih.
Sviđa mi se panorama s nasipa, vidi se i Sljeme i neboderi s druge strane Save i nebo, nebo koje danima nisam mogla vidjeti od kiše.
Napokon jesen koju volim. Ona kad lišće šušti i sve su boje tu i priroda je ljubaznija prema čovjeku.

To popodne sam brzo ishodala 9 kilometara. Mogu vam reći da sam bolje spavala navečer.
Finally the rain stopped.
Last Tuesday was, as far as I can remember, the most stressful day I've had.
Not that there weren't other stressful days in my life so far, but I think I have less and less tolerance for stupidity.
Rain all the time for ten days and dark clouds from the morning till the evening sure didn't help.

Maybe it was my thyroid. Maybe it was MS. Maybe autumn. Maybe all together, I don't know.
My usual reaction to stress is insomnia which, in combination with my work shifts, is no jackpot.

But his time I couldn't breathe, my ribs were shrunk, and there was not enough space in my lungs and it hurt.
Work shouldn't make human body hurt that way.

I'm aware most of the people have stressful days at work. I don't know how you deal with it after a few days or weeks (or months). I usually have a way to balance life but sometimes there is apparently a hole in my safety net and some things sneak in.


So after the work, in the afternoon, I came home and changed the clothes and walked to the river Sava embankment. The rain has finally stopped, and although everything was still wet, I enjoyed the air and looking around without an umbrella.

On my way to embankment, I walked by the hippodrome. While I was waiting for the green light at the semaphore, four horses on the side saw me coming.
Horses are funny. Two of them blended in each other, pretending to be one.
One was frozen, staying far away, pretending almost to be dead.
But the fourth one, oh..He saw me and came right to the fence. He was showing off.
He actually didn't let me look at any other horse, he was moving in front of me, showing how he eats grass, how he shakes his head.. It took me some time to take a picture of the shy one behind him.

The embankment was a good choice. If you ever come to Zagreb, go and enjoy the nature there.
People often say Zagreb is all in concrete and gray, and then I usually have my 10-minute monologue.
Zagreb is very much green. The river flows through town, and the embankment is adjusted to people who run, walk, walk with dogs or ride bikes. There are many running schools and a lot of people spend their free time in nature, very close to town.

I love this part of fall. So many colors, beautiful days.

I liked the whole walk very much. That afternoon I walked almost 9 kilometers. And I didn't have trouble sleeping at night.





Broj komentara: 14 :

  1. Šetnja je pravi melem za dušu. Uvek pomogne. A za stres ti ne mogu napisati ništa pametno jer sam i sama dozvolila da me uništi i razboli :) Često pomislim na lobotomiju :D

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. tu i tamo zaboravim na prioritete..pa ih opet presložim i stavim na vidljivije mjesto ;)

      Izbriši
  2. Uf, dobre setnje su zlata vrijedne! I meni je kratak fitilj u zadnje vrijeme. Malo si uzmem slow release Bvit complex sa Cvit svaki drugi dan, i to me malo drzi. Da sam znala za to pred 6 godina bilo bi jos bolje, ali jbg; live and learn.
    Dobri su ti ovi konji. raznjezila bi se na njih, jer su dobra i smijesna stvorenja k'o i sva 'divljac', ali studij mi je konjski povezan, pa mi vec na usi izlaze. Lijepo ih je gledati u svako doba. A najsmijesnije mi je kad ih gledam i mrdaju repinom i onda vidis polozaj i znas sto slijedi :-D kakica!
    A tek kad im mrkve padnu u vidno polje, tutanj do traktora! hahahaha!!! Bas mi je drago da si malo uzivala i istresla se. I ja bi trebala tako cesce...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Fali mi priroda u zadnje vrijeme. Koliko god da šećem i hodam, fali mi priroda malo udaljenija od grada.
      Konji su simpatični, ovi tamo su navikli na ljude i taj jedan je bio full simpatičan. da sam imala vremena popričala bih s njim duže, ovako smo se samo gledali :)

      Izbriši
  3. konji. hm... imam podvojene osjećaje prema njima. priznajem im ljepotu i korisnost, no, bitću iskrena, u mojoj glavi konji su vrlo opasne životinje. uz bok kravama. velike glave, veliki zubi, velika kopita....a kad se onako bijesno propnu proživljavam jedna osjećaj kaodaje riječo lavu. draganje konja=ne, hvala! jahanje? nema šanse!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. a bi li ti bilo ok da se voziš u kolima koji konji vuku? bi li ih hranila jabukom ili mrkvom?
      ok je da ti nisu dragi. krave su inače čudne. kad sam bila mala, jednom sam čuvala kravu, i možda sam vikala dok sam ju vodila nazad u bakinu kuću, pa je pobjegla. krave su veće i opasnije od djevojčice, i sakrila se, i cijela obitelj ju je tražila. moja obitelj, ne kravina.
      krave treba uzimati s oprezom!

      Izbriši
  4. oh, pitaj me o nošenju sa stresom. ne znam da postoji metoda. kod mene se posrana stanja uma razlikuju od uzroka do uzroka.
    za neke mi je rješenje prehodati ih,
    za neke isplakati ih šćućurena u ćošku stana,
    za neke duga kupka i razmišljanje o nečem desetom.
    ali nekako mislim da ih treba proživjeti. jer od potiskivanja samo bude gore.

    i da, zagreb je jako zelen grad.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. da, i ja mislim da ne postoji univerzalno rješenje.

      Izbriši
  5. Ma joj stres... A šta reći na tu temu? :O :/
    Nego, meni Zagreb uopće nije beton. Meni je Zagreb baš nekako zelen grad, ima livada i parkića na svakom koraku. Tako mi se barem čini. :D A da je siv, to mi nekako i je. Pogotovo u jesen. Ali volim ga, pa čak i u jesen i zimu. I u proljeće ga volim. Virovala ili ne, Zagreb mi je najdraži u ljeto. Nekako je najprazniji tada i najzgodniji. Vidiš koliko volim Zagreb? ;) E pa, još više volim Split! :D
    Zubo ne daj se stresu! I moramo na kavu više, lito je gotovo, a brzo će i zima! :P

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Imaš pravo, moramo tu kavu! Ajde, nije bila ljetna, bit će zimska :)

      Izbriši
  6. Koji su predivni. Ja ih se ne bojim i da imam priliku baš bi im se približila, mazila ih i jahala :)
    Zagreb je predivan za šetnje - nasip, Maksimir, Bundek, Jarun, Gornji grad, prekrasni parkovi... toliko mjesta za pobjeć od svega, a u metropoli.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se s tobom, predivan je za šetnje :)

      Izbriši
  7. Moja je metoda da sam oguglala sasvim. Što me više život stavlja pod pritisak, to ja sve više ne hajem i ne hajem. :D Plus spavanje, vino i seks također pomognu. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ozbiljno ću se primit tvoje metode. hvala!

      Izbriši

}, 10);