nedjelja, 13. prosinca 2015.

O koroti/ On mourning.

Razmišljala sam nešto o svojim bakama, i svim bakama i ženama na selu. O svim tim ženama koje, kad se udaju i rode, kao da su sve što treba napravile, i zatvaraju im se sva druga vrata. Marame su me na to potaknule. Razmišljala sam o svojim dvjema bakama, obje su već dugo mrtve, a obje se sjećam kao starih žena s maramama. Po današnjem standardu one ne bi bile tako stare kako sam ih doživljavala, ili je bilo samo do mene jer sam bila klinka, mada mislim da sam u pravu- žene prije 20- 30 godina na hrvatskom selu nisu baš hodale gologlave i pretjerano šarene (izuzeci na stranu).
Još kad se tome pridoda smrt supruga, koji je često znao prvi otići, i te žene bi od smrti supruga do svoje vlastite smrti provele život ucrnjene, u koroti, s maramom.

Zbunjuje me ta korota. U biti, ne korota, društvo i korota.
Kad netko ostane udovac/udovica, sve nešto narod govori kako se osoba ne smije predati i da treba dalje živjeti, no kad ta ista osoba zaista izađe iz crnine, to isto društvo krene komentirati.

Ideja da crna boja uvjetuje raspoloženje, tugu, korotu..meni koja sam prvenstveno sretna dok nosim crno, i osjećam se sigurno i spokojno u toj boji, nametnuta crna koja bi valjda pokazivala i stanje moje duše zvuči mi kao nonsens.
Ali ideja da netko drugi prosuđuje koliko dugo osoba treba izgledati i osjećati se loše i tužno i u koroti, i to na način da se zavije u crno i, ne znam, čeka da umre, pa jebemu!

Neke ljude ne prežališ do kraja života. Neke stvari ne probaviš nikada. Nema to nikakve veze s crnom maramom i crnom odjećom.
Pričala mi danas tetka, kako je bila u crnini nakon što joj je muž umro, no izašla je iz korote kad joj se unuk rodio, jer joj je mali unio toliko veselja i sreće da je počela ponovno vedrije gledati na život.
I ljudi oko nje su imali potrebu reći joj da to nikako nije u redu i osuđivali su je i u lice i iza leđa komentirali. Ja sam na ovo popizdila. (sa zakašnjenjem od podosta vremena )

E sad, znam za ljude koji imaju potrebu ostati u crnom nakon što im (većinom) muž umre. To kužim. Ne moram se slagati, ali shvaćam da netko ne želi ni razmišljati  o novom veselju u životu, o novom partneru, novom preslagivanju obitelji, i svjesna sam, mada se ne slažem, da ne žele svi talasati mikrookolinu.

No nejasna mi je ta okolina, i nejasni su mi ljudi koji misle da su životni žiri nekome, i daju ocjene za najbolje i najgore korote i načine žalovanja, te negativne bodove ako osoba u koroti odluči nastaviti sa životom.

Kakva je situacija u vašem dijelu svemira? Što se očekuje  i kolika podrška je društvo pojedincima koji ostanu nakon nečije smrti?

Ja se sjećam, u mom kutku svemira, kako se ružno gledalo ako bi u kući umrlog bio upaljen tv. Izlazak iz crnine valjda je (bio) dopušten kao i bijeg iz zatvora ;).



*****************************
Lately I've been thinking about my grandmas and all women and grandmother in our rural area.
Things have changed, luckily, but for a very long time the usual life story or a rural woman would be grow up, get married, have kids, stay at home married/ widow till the death.
And if the spouse died, these women would have worn black till the rest of their lives.

My both grandmas lived and died in rural area. looking back at it now, they always seemed old, but according to today's standards, they weren't. Life was just not that easy for them, and having been married and with kids, society didn't expect nor approve some other life roads, besides staying at home.

I was talking to my aunt recently and this conversation started this blog post. She told me about the period in her life when her husband died and she wore black (a tradition in this part of the world) for some time, but when her grandson was born, her life was suddenly full of joy and she switched into some more colorful clothes. Her society didn't approve this change at all.


And that was the part that pissed me off. I'm aware mourning is a normal and necessary part of life where a person deals with the sorrow and sadness and loss and all spectrum of emotions.
I'm aware wearing black is a way telling people you're mourning, to be left alone and at peace. But the concept where someone disagrees on a widow's wish to go with her life, as if she should have stayed in black till her own death..c'mon!

Some people you can't never forget, some you remember every day. It has nothing to do with the color of your clothes nor with the time somebody else puts in front of you.
It doesn't go that way. And this same society, that often says supportive stuff like "you should go one with your life" changes its mind when a person really goes on.

What is the situation in your part of the universe? Are there mourning rules and expectations? What do you think about it, and more important, do you follow these expectations?

Broj komentara: 20 :

  1. Ma to je sve samo ako slušaš selo i stalo ti je do njihovog mišljenja. Ako su tak glupi da misle da trebaš sjedit u crnini i gledat u zid do kraja života onda to ni nisu ljudi s kojima trebaš komunicirati. Meni je stara cijeli život govorila kad umre, ne želi da nitko iza nje nosi crninu - i nitko od nas ne nosi. Što selo misli, zaboli me dupe kad dođem doma. Stari je flegma pa i njega zaboli dupe, tako da dok je nama ok, šta nas briga šta ko priča! Oni koji najviše kenjaju uglavnom nemaju svoj život pa se bave tuđim, tako da ni nisu neke osobe čije mišljenje treba uvažavati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Zaboravih nadodat, kak sam ja rockerica/metalka, pol moje odjeće je crno i kad sam nakon mamine smrti dolazila doma stari onak - a šta si ti u crnom? Reko stari ja sam uvijek u crnom, nema to veze s ničim xD Heavy metal brate a ne tuga :D

      Izbriši
    2. ahaha :) da, crna boja se kod nas dosta često izjednačava tugom i ozbiljnošću. koliko dugo je kod vas u slavoniji uobičajeno nositi crninu nakon nečije smrti? godinu dana?

      Izbriši
    3. Moja sva odjeća je crna... uz par iznimaka u bijeloj i sivoj boji. Boje me uznemiruju i ne volim ih na sebi. Međutim, kada mi je umrla baka, koju sam jako voljela, a čija je najdraža boja bila crvena, počela sam spontano nositi crvenu. Prestala mi je smetati. Crvena je postala moja veza s bakom i boja moje korote.

      Izbriši
    4. meni je zanimljivo kakve stvari izlaze u komentarima :) ovo mi ima savršeno smisla. mene odjeća i nakit i glazba i mirisi i hrana podsjećaju na neke ljude, potpuno razumijem da i neka boja djeluje tako na pojedinca.samo još nisam nikad upoznala osobu koja se na taj način povezala s umrlim :)

      Izbriši
  2. GLede nošenja marama - postoji mnoštvo kultura koje štuju nošenje marama kao način zaštite krunske čakre. Kosu gledaju kao na nešto sveto i čuvaju je jer im je ona kao još jedan organ putem kojeg osjećaju doživljavaju i percipiraju suptilnije pojave oko sebe (hint - film Avatar i njihovo spajanje s pletenicama!). Stoga motanje, pletenje i vezanje kose maramom ima daleko dublje i šire značenje nego ono koje smo imali prilike doživjeti u selima oko nas.

    Korota - prirodno je da osoba tuguje za umrlim. Psihološki gledano, fazu tugovanja moramo proći i iz nje izaći na zdrav način da bi mogli nastaviti sa životom. Nošenje crnine, povlačenje u sebe, izostanak društvenih aktivnosti znak je okolini da nas pusti na miru. U taoističkim kulturama korota je sveto vrijeme koje se mora ispoštovati - ne zato da bi zadovoljio društvo, nego zato da bi sebi dao vrijeme potrebno za ozdravljenje duše koja je nekog izgubila. Okolina korotu potiče, kao što potiče i izlazak iz nje. Zna se koje je otprilike vrijeme potrebno da bi se otdugovalo, pa sve ispod i sve preko tog vremena spada u nešto što će društvo pomoći riješiti.

    Dakle, sva ta pravila koja mi danas gledamo s podsmjehom imala su svoju svrhu onda kad su nastala i nisu problem sama po sebi, problem je ono što smo mi od njih napravili. Moramo razumjeti dublju podlogu nekih običaja da bi ih danas, kad stvari više nisu tako krute, mogli primjeniti kod sebe, na nama prihvatljivije/suvremenije načine.

    Ja osobno volim i marame (nosim ih) i korotu (uzimam si vrijeme potrebno za tugovanje) ne samo kad netko umre, nego kad želim otplakati i odraditi bilo koji gubitak u životu. Ne obilježavam to nužno crninom i glasnom objavom povlačenja, ali poštujem prirodni proces i potrebu duše.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ovo je tako lijep odgovor. nisam znala ovaj dio s maramama kao zaštitom krunske čakre. slažem se s tobom, problem je u devijaciji koja nastaje od nečega smislenog. jednom davno čitala sam dobar intervju u nekim novinama, o procesu žalovanja. ne sjećam se više tko je bio intervjuiran, ali radilo se tome kako danas svi imaju razumijevanja kad slomiš nogu, i daju ti vremena da noga ozdravi, ali često nemaju razumijevanja da "odboluješ" tugu,a boli jednako kao i slomljena kost. ovo, naravno, nema veze s onim što sam pokušala naglasiti u postu, nije nikad problem u ventilima koje je neko društvo stvorilo da olakša pojedincu bilo koji prijelaz, nego je problem devijacija koja forsira formu, a ne gleda sadržaj, a pojedinci pritom stradaju (na jedan ili drugi način).
      Ne znam misliš li da sam pisala s podsmijehom (zaista nisam), nemam ni dojam da se društvo nešto ruga tugovanju. problem je, kao što si i rekla, kako lako okolina procjenjuje ispravno/neispravno ponašanje, na temelju vanjskih vidljivih čimbenika, što zaista i nema prevelike povezanosti sa samim nošenjem s problemom.

      Izbriši
    2. Ovo je odlicno napisano! Vrlo zanimljiv detalj s maramom, nisam imala pojma.

      Izbriši
    3. ne, nisam mislila da si ti pisala s podsmjehom, već vidim da mlađe generacije generalno ne razumiju neke stare običaje pa im se izruguju i ne žele ih poštovati.
      kako rekoh, sve to ima svoje zašto. idemo razumjeti pa onda vidjeti kako primjeniti. :)
      a marame su zakon :).

      Izbriši
    4. kako ih nosiš? pretpostavljam da ne nosiš samo crne, u koroti?

      Izbriši
    5. Na vrlo zabavne načine :). Kao turban, krunu, pletenicu... Modni dodatak. Imam svakakve boje i teksture pa kombiniram po raspoloženju. Baci oko tu: http://wrapunzel.com/

      Izbriši
    6. ovo je jako zanimljivo! hvala :)

      Izbriši
  3. Slažem se s prethodnim komentarom o korosti i procesu i vremenu žalovanja koje je potrebno da se duša oporavi. Svatko se nosi sa tugom na svoj način i postoje ljudi koji žale i pate daleko duže od većine ljudi. Ponekad mi se čini da se ljudi izgube u svemu tome i da im tuga "otme" život koji mogu imati tako da ne volim vidjeti ljude koji se previše predaju žalovanju.
    Na mom osobnom primjeru - tata mi je umro kada sam imala 17, mama je imala 44. Mami je bilo teško i mislim da nije radila jedno mjesec dana pa se to spojilo s Božićem i trajalo je... Ja sam s druge strane osjećala potrebu raditi, biti u školi, družiti se s ljudima i "instant" vratiti život u neki oblik normale jer me sve ostalo zamaralo. Smetali su mi ljudi koji su me pitali svaki dan kako sam, smetali su mi klinci koji su odjednom bili dobri prema meni a inače ne bi bili i takve sitnice. Lijepo sam objasnila ljudima da je moj proces žalovanja moja stvar, da nema veze s društvenim ili javnim životom koji vodim. Ljudi koji u tom trenutku nisu imali nikakve osjećaje prema meni i koji nisu smatrali da mi treba odmor su zapravo, iz današnje perspektive, ljudi koji su mi najviše pomogli u životu. S jedne strane im zamjeram što mi nisu dali vremena da se oporavim na neki način a s druge strane, pokazali su mi da u životu i smrti nema čekanja. Možda im način nije bio prikladan ali je rezultat bio dobar.
    Mamu sam tih mjeseci praktički odgajala i zamjenile smo uloge, ali to smatram ravnotežom koja se stvorila u tom trenutku. Da sam na bilo koji drugi način tugovala i da ju nisam tjerala da se trgne, ne znam kako bi to završilo. U iduće dvije godine umro joj je otac i brat. Puno smo lakše kroz to prošli jer smo naučili da ovozemljaski život ne staje i da na nama ostaje da ga živimo i da se i dalje borimo. Čini mi se da su ljudi koji mi nisu dali dovoljno vremena i koji nisu imali razumijevanja upravo oni koji su mi najviše pomogli. Danas, 12 godina kasnije životu pristupam tako i sretna sam što mogu sama sebi reći da, to je gubitak i da to je bol ali moraš gurati dalje i nema stajanja.
    Da, tradicionalno postoje valjani razlozi za korotu, trebaju li danas biti isti? Ne. Treba li društvo nametati pojedincu da nema mjesta za osobnu bol i tugu? Ne. Mislim da smo dovoljno slobodni da sami biramo put i način, ali u konačnici iz osobnog iskustva - meni su "loši" ljudi pomogli daleko više nego oni koji su čekali da prežalim sve što trebam prežaliti. Osobno ne tjeram poznanike u tom smjeru, ali ako me traže za savjet ispričam im ovu priču pa neka sami vide može li raditi i za njih.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. hvala na iscrpnom odgovoru. nadam se da će i nekom drugome pomoći.

      Izbriši
  4. Sada kada pišeš o tome "povukla! si me za "pero" pa moram napisati...neki dan čula sam zanimljiv komentar od jedne kolegice..veli ona da joj se čini da sve udovice koje poznaje "prodišu" i započnu novi život nakon smrti supruga. Na prvi pogled mi se ova izjava učinila sablažnjivom i strašnom, ali...ne bih s ovim htjela nikoga uvrijediti niti povrijediti, ali zanimljivo mi to opažanje bilo....valjda zato što brak i suživot nekako više očekivanja nameću ženi nego muškarcu...any way! eto to mi je zanimljivo bilo..nekada se zamatale u crnu, da danas pronađu novi aspekt sebe -valjda! :) pa si mislim dalje...a zašto to ranije nisu činile?

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ne želim generalizirati, ali slažem se s tobom da prečesto većina obaveza nekog kućanstva pada na ženu. i koliko god da ja ni ljudi oko mene nismo takvi primjeri, naučila sam već dosad da je svijet obično dosta drugačiji mrvu dalje od moje zone komfora. žene su često i domaćice i odgajateljice i radnice, i nije uvijek baš ravnomjerno sve podijeljeno po pitanju obaveza. na stranu je li to nekome nametnuto, je li netko tako odgajan ili je dogovor u odnosu takav. vjerujem da ima žena koje prodišu, kako da ne. imala sam susjedu koja je bila u braku s mužem alkoholičarem i zlostavljačem. nakon što je umro, ona je procvjetala. Nije dugo poživjela nakon njega, ali mislim da se više smijala u to kratko vrijeme. Među nama je bila prevelika razlika u godinama, i nismo bile bliske, ne bi mi palo na pamet ići ju pitati zašto se nije makla puno prije. Pretpostavljam da nije jednako lako svima promijeniti život, a ni razvod nije svima tako jednostavan. to povlači i imovinsku sigurnost.

      Izbriši
  5. Ocigledno je to do sredine, zivim u glavnom gradu i tako nesto se ne gleda toliko. Smatram da je vazna i podrska porodice u svemu, a ljudi nek pricaju sta hoce.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. naravno, samo vjerujem da si svjesna da podrška okoline nije svugdje ista. I da, naravno da su stvari različite na selu i u gradu ;)

      Izbriši
  6. meni su ta komentiranja grozna, kao da upaljen TV znači da ne tugujemo...pa baš kada nas nečija smrt jako pogodi, moramo se okrenuti životu ponovo i treba nam neki poticaj...glazba, TV, posao, novi hobiji- što god nam pomogne da ne upadnemo u depresiju. Smrt voljene osobe je stvarno strašno nešto, pa baš tada moramo biti pažljivi da tuga ne preraste u kliničku depresiju iz koje se teško izlazi.

    Moja je baka godinama nosila isključivo crninu zbog muža, ali kad je shvatila da je se zbog toga najmlađa unuka boji, počela je nositi svjetlije boje....i sada je većinom u crnoj, ali ljeti ipak bira svjetlije boje i ja to pozdravljam jer starim ženama nije lako na suncu u crnini. Općenito bi ukinula taj običaj, a te koji to komentiraju dobro isprašila.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. vjerujem da je to lekcija, koju kao društvo moramo naučiti i apsolvirati.

      Izbriši

}, 10);