četvrtak, 30. ožujka 2017.

Vikend./ Weekend.


Dolaskom sunčanijih dana iskoristila sam priliku za češće odlaske na Savski nasip.
Ako ne znate ništa o nasipu, sagrađen je nakon velike poplave 1964. kad je poplavljen uži dio grada, a danas je prostor za šetnju i rekreaciju, košene livade (retencije) su od obale Save do nasipa, a sam nasip je je na vrhu pošljunčan, s rasvjetom i klupama. U ovom dijelu nasipa kojim se ja krećem, rijekto kad sam bila sama, a išla sam po njemu u razna doba dana, i šetati psa, i sama šetati, i brzo hodati, trčati i voziti bajk.
Prepun je ljudi, svatko se nečim bavi, i zapravo je baš lijepo vijdeti toliko ljudi da su vani i da se bave nekom vrstom tjelovježbe.

Čika ima (već) 10 mjeseci i nije više beba, i dolaskom proljeća počela sam raditi na (svom) povjerenju i puštanju s lajne. Ljudi vole dijeliti savjete oko psa, kao i za bilo koju drugu temu, za koju ne tražite savjet, i super su mi kad savjetuju da se psa pusti da bez lajne ide parkom (kažnjivo). Osim što komunalni inspektori zaista ispisuju kazne za pse bez lajni, pas, barem moj, jako jako voli sve ljude i javlja se skoro svima, pogotovo djeci, a voli i mačke i ptice i drekove. Nije fora, i zato je odlazak u prirodu puno bolja opcija.

Osim toga, na nasipu vježbam pozivanje i vraćanje, i mogu reći da to funkcionira sasvim dobro. Ona trčkara okolo, skužći ptice pa ih ganja, sretne psa pa se igraju, i vrati se i prati mene. Ako vidi da se netko približava stane ispred mene i ozbiljno laje, hrbat joj se nakostriješi :) i strašno je ozbiljna u svom poslu.

Šetnje po nasipu pašu i meni, imam sat dva vremena za svoje misli, sunce i zrak tjeraju na dobro raspoloženje, i doma se vratimo umorne i zadovoljne.
U petak prije posla smo otišle same i išetale se, no u subotu su s nama išli još dva psa i jedan čovjek. To je bilo veselo, tri psa u mom malom autu. Razmišljala sam kako ih nagovoriti da uđu, jer s Čikom uvijek bude pregovaranje oko ulaska u auto, no čim sam otvorila vrata, ova dva velika psa su uskočila u auto i smjestila se.

Labradorica i mješanac belgijskog i njemačkog ovčara su Čikini prijatelji iz psećeg parka, i kopira ih kad god ima prilike, trči kud i oni, laje kad i oni, i naravno, kad je labradorica skužila vodu, svi troje su u galopu krenuli prema Savi. Čika do sad nije pokazivala interes za vodom, i šetale smo dosta puta pored rijeka, i nikad nije krenula na vodu. Malo me je bilo i strah, jer šta ako skoči u Savu i voda ju odnese? (da, znam).
Uglavnom, ovčar, koji nikad dotad nije ulazio u vodu, skočio je, naravno. Čika se survala za njim niz obalu, a odabrali su najstrmiji dio za spuštanje, naravno. No njoj voda nije bila napeta, pa je odlučila bavit se alpinizmom i tražiti načine kako se spustiti i popeti po najzahtjevnijim dijelovima.

Nakon što sam ju dozivala i prijetila 5 minuta, odustala sam jer sam shvatila da je moj pas dovoljno pametna da se zna popet i spustit, a bila je presretna i trčala je u krugovima kad bi se uspjela popet nazad na obalu.
Mozart, mješanac ovčar i Čika imaju neki odnos iz meksičkih sapunica, i onda gospodična njemu otme lopticu iz usta i ispadne joj ravno u Savu. Mislite da je išla po nju? Ne pored Mozarta. On se spustio do obale, odabrao put kroz grmlje i kamenje, jedva našao njenu lopticu, dok je Čika sjedila na kamenu i rašpala kandže. Mozart glumi viteza :)

Na kraju, dok su ljudi sjeli na kavu, pokušala sam pojesti jabuku, koju ovi psi inače ignoriraju. Ali glad ne pita.
Tako su me intenzivno gledali da sam im prvo svakom dala po komadić, da bi na kraju pojeli cijele dvije jabuke, s košticama i svim.
Skoro tri sata, ne znam tko je na kraju bio umorniji, psi ili ljudi :) ali znam da nem je bilo divno  u prirodi.


Having more sunlight and less winter days made me crave for more outdoor time.
When there is an opportunity, I take Chica out for a walk along the river Sava bank.
It is actually an embankment built in 1964 after major flood hit the town. Now, it is a big place for many people with dogs, bikes, skates etc where they spend time recreating.

Last Friday I took my dog for a walk before work, in the morning, when there are not so many people, but on Saturday we took dog friends and people friend with, and went for a several hours long walk with three dogs.

My dog, who never showed any intention to check what the river is, ran after the Labrador, who practically flew into water. Well, for Chica it was more fun trying to get to the water, without jumping into it, and then finding the way to climb up again.
I was nervous at first because I was sure the river will be too strong for her and she will be drawn. Of course this didn't happen.

They ran and caught tennis ball, and lost some (Chica), and run some more.
And by the time humans sat down to have a coffee, I wanted to eat an apple. None of these three dogs like apples, but when in hunger, things change.
They looked at me and the apples so intense I had to give them, first a few bites, then both apples, and they ate them all.

After almost three hours, I don't know who was more tired: dogs or people, but I know we all had a great time.

Broj komentara: 5 :

  1. Nitko ne prica tako zanimljive dogodovstine o psu/psima kao ti. Tebi je tako zanimljivo i zabavno s njima. A Cika ima 10 mj. ... kako vrijeme prolazi.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti :)
      Čika je skoro već godinu dana, da. Jako brzo prošla godina.
      Psi su super, ne možeš uz njih biti zle volje.

      Izbriši
  2. da, glad ne pita:) ali nisam još čula da su psi jeli jabuku:) Sve je moguće.
    Baš mi je drago da vam je bilo lijepo.

    OdgovoriIzbriši

}, 10);