utorak, 2. svibnja 2017.

Strah od psa./ Fear of dogs.



Ovaj mjesec Čika će napuniti godinu dana, i mogu reći da je ova prošla godina bila intenzivna i zanimljiva i zapravo, još uvijek učim i skupa učimo, i nije sve rozo.

Prošli tjedan desila se situacija za koju sam dosad slušala od drugih vlasnika pasa- imala sam susret s ljudima koji se boje psa.
Moja pas je štene koje se veseli životu, veseli se svemu, poziva i ježeve na igru kad ih vidi, i da može, igrala bi se valjda i s puževima. Ne želim zvučati kao netko tko neobjektivno komentira svog psa i govori "neće vam ona ništa!" i na kraju, svjesna sam da strahovi i fobije imaju korijene negdje drugdje, ali sad kad sam to rekla, većina ljudi i djece dolazi ovu moju maziti i dragati i pričati s njom, i zaista nije neko asocijalno čudnovato biće kojoj svi drugi idu na živce.

Desilo se da sam šetala nekakvom livadom pored zgrada, uvijek mi je pas na lajni u takvim situacijama, i našla je žena s dvoje djece i počela izdaleka vikati da skratim lajnu, jer se dječak boji psa.
I skratila sam lajnu, što je naravno potaklo ovu moju da im se ide javiti, jer gle, dva metra dalje su neki ljudi, idem im mahnuti repom. Nije skočila na njih, nije liznula, ugrizla, lajala, ništa.
Žena je počela vikati, Čika se zbunila, to dijete je stajalo tamo..ne znam kako bih opisala reakciju.
Žena je držala to dvoje djece pored sebe kao da idem na nju ss sjekirom, onako grčevito, svako dijete s jedne strane svog tijela.

Pitala sam gdje je problem, je li moj pas išta napravio (znala sam da nije), dobila sam odgovor da se mali boji pasa.
S obzirom da smo šetali po livadi, sve si mislim da idući put jednostavno nastavim hodati; ako nekome smeta, nek se makne.

Ono što mi je čudno u cijeloj ovoj priči je reakcija te žene. Ako ti se dijete boji psa, zar nije onda potrebno raditi na tom strahu? Ne očekujem da ide maziti pse niti dati da psi skaču po njemu, ali objasniti djetetu kakve su to životinje, da nisu sve iste, ako je slučajno neki bio grub prema njemu prije. I pitanje je je li se što desilo, ili jednostavno roditelji prenose svoje strahove na iduću generaciju, u gradu koji je pun pasa.

Tak svejedno hoće li on dati Čiki da ga ponjuši ili ne, cijeli život ga čeka relativnog suživota sa psima, zar ne bi bilo mudro raditi na smanjivanju straha?
Nije bila situacija za diskusiju o odgoju niti bih se upuštala u tako nešto nasred livade s nepoznatim ljudima i djecom, ovo je bila škola i meni.
Jednostavno, zanima me koliko je produktivno tako djecu "štititi" od nečega čega se boje, ili se cijela obitelj boji, i ne rješavati fobije na konstruktivniji način.
Ako se tako postavljaju prema psima, pitam se imaju li isti stav prema svemu što je potencijalno opasno. Putovanja? Neki sport za djecu? Što će biti kad dijete poželi nešto izvan sigurnog obiteljskog doma? Što kada naleti na vršnjake koji će ga plašiti?

Jeste li imali sličnu situaciju? Kao vlasnik pasa ili kao osoba koja se boji? Kako ste postupili?


This month my dog Chica will turn 1. One whole year. I must admit, this past year has been an adventure, both for me and her, and we're still learning.
Last week there was a situation that was neither pleasant nor satisfying, but it a life lessons and it was a matter of time when it will occur.

I was walking her along some meadow and there was a woman with two children coming in our direction. The woman started yelling at me to keep my dog away from her children, and I did, but as they walked along and passed by, Chica tried to go and greet them. Nothing happened, she didn't bark, jump at them nor bite them, but she tried to wag her tail and sniff them.

Well, we had a bit of yelling where the woman yelled how the kid is afraid of dogs and by the way she was holding both of her children close to her body, I'd say she was afraid of dogs, too.

It wasn't the place nor time to talk about working on phobia, and I would never start such a conversation with unknown people, but it made me wonder how much is this kid really afraid of dogs because something happened to him before, and how much is this fear learnt at home.
Because this situation made me think the mother was afraid, and only projected her fear to her kids.

I know there are people who don't like dogs, or any other animal for that matter, and that's ok, As long you don't hurt them, I', fine with it.
But not liking and being afraid are not the same thing, and giving the fact Zagreb is a town with so many people with (many) dogs, working on your fear of dogs should be beneficial to people fearing of dogs.
Also, if you don't try and search what the roots to such fear are, what are the odds there will be much bigger problems later in your children's lives, where the parent will not be able to protect them from many different situations, where the kid will be scared?

Have you ever had a similar situation, as a dog owner or as a person who has a fear of dogs? How did you react?

Broj komentara: 10 :

  1. My Cup of Beauty2. svibnja 2017. u 21:51

    Razumijem te potpuno sto se tice ove situacije. Ja sam se nekad jaako bojala pasa i obicno bi se skamenila i dopustila im da me omirisu. Jednom kad sam bila mala me jedan malo gricnuo. S obzirom na to gdje sad zivim nemoguce je ne znati par stvari o psima i koja ponasanja sto znace. Mislim da nisi nista mogla napraviti vise od onoga sto si napravila, osim da se naglo okrenes i zaobidjes ih u sirokom krugu i onda se vratis na svoj put.

    Meni je trebalo dosta dugo da se oslobodim tog straha. Takodjer puno znaci da ti se objasni kako pas razmislja i sto poze i ponasanja znace, ali ako je majka zivcana i dijete se jako boji, nije bas idealna situacija da ono sto bi ti kao odgovorna vlasnica rekla dodje njima do mozga i tamo im dobro sjedne. Pogotovo jer je mama ocito vise zivcani tip i ne razmislja konstruktivno i kad nema pasa okolo, da bi nesto poduzela po pitanju straha od psa, a ne da taj strah samo hrani umjesto umanjuje. Moji nekadasnji susjedi su imali psa, tako da sam se morala naviknuti hoces, neces. Rekli su mi sto moram napraviti i kako da se postavim, i moj odnos s njihovim psom se ubrzo poboljsao.

    Sad sam toliko ok da ne bi imala nis protiv jednog psa, da imam uvjete i da mi se da.

    Psece ponasanje ovisi i o pasmini, vlasniku, i svemu i svacemu; steta da ih se sve trpa u isti kos kad je netko imao lose iskustvo...I ocito majka ima onaj stav o "her precious" pa misli da mu secijeli svijet mora prilagoditi... Steta da nisi imala vatice pa da joj das da umota dijete i da ga zastiti od svega. ...

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Meni je žao što strah, nastao u djetinjstvu, ne bude odrađen u djetinjstvu, da odrasle osobe ne moraju vući takve utege dalje kroz život. Vidiš, tebi su dobro učinili kad su ti objasnili ponašanje pasa. Ja sam djeci koja se druže s ovom mojom pasicom pronašla na netu slikovni prikaz što znači određeno ponašanje pasa, i što se ne smije raditi psima.
      Super pokazuje kad i kako se ne smije grliti, što znači kad pas spusti uši ili se naježi po hrptu itd.
      Šteta je što se sve pse i vlasnike trpa u isti koš, da, ali to je najjednostavnije, zar ne?

      Izbriši
  2. Mene je kao malu napao sarplaninac. Sve su mi lepo objasnili i vidi me sad :D
    Postoje ljudi koji jednostavno ne vole zivotinje, samo mi je zao sto ce im i deca biti takva..

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Moja prijateljica ne voli pse, naravno da moj pas najviše po njoj skače:)
      ali to što ne voli pse znači baš to, ne želi ju maziti i ne voli da Čika skače po njoj. tolerira ju, ima spremne zdjelice za vodu i hranu kad dođemo, i dobra je prema njoj. Ne moraš biti zao prema životinjama ako ih ne voliš, i ne trebaš prenositi ljutnju i strah na iduće generacije. ali kao i kod ljudi, teško je je odvojiti svoje strahove i ne učiti djecu tome.

      Izbriši
  3. Mene je u tri navrata napao psa, dva napada su završila ujedom. Jedan ujed je bio od pekinezera kada mi je bilo šest godina, a drugi od vučijaka kada mi je bilo 26. Pored toga me napao i rotvajler.
    Ne bojim se pasa, ako ništa nakon svega što mi se desilo sa psima, naučila sam toliko o njima, kako reaguju i kako da se ja ponašam u njihovom prisustvu.
    U Sarajevu je takvih situacija i previše, a ovdje imamo problem sa psima lutalicama, koji znaju nepredvidivo reagovati na iznenadne stimulacije, tipa kada ljudi počnu da se deru na njih, da ih gađaju kamenjem, ili da naprasno dižu djecu i paničare, kada djeci priđe i najplemenitiji pas, a naravno potom djeca steknu negativno iskustvo i nauče negativno reagovati na pse. To sve, što si i sama rekla, u gradu punom pasa, koji sigurno ne žele biti na gradskim ulicama, među takvim ljudima.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mene je ugrizao pas kad sam imala 12, ja sam ga provocirala (sad znam da sam to radila) dok je on bio vezan a ja sam ga kao dragala. Znala sam odmah da to nisam trebala raditi.
      Na stranu to, psi prilično jasno pokazuju jesu li veseli ili im je neugodno ili se boje, samo treba poštivati situaciju, kao i kod ljudi.
      čula sam za sarajevo i znam da nije ugodna situacija,.
      a kako je na cijelom Balkanu sve gore, sve više je siromaštva, sve više ljudi ostavlja pse i kad vidim koliko pasa čeka svoje vlasnike, ili čeka svoje nove vlasnike, srce mi puca.
      za dvije vrste koje žive toliko isprepleteno, trebalo bi kao vrsta potruditi se više.

      Izbriši
  4. mislim da se ta majka boji psa, a ne djeca toliko.

    evo i još jedan komentar osobe koja je dobar dio života imala fobiju od pasa. imala sam par situacija gdje su me psi napali, ne mogu reći da sam ih provocirala jer sam ih uvijek izbjegavala upravo zbog spomenute fobije. nikad nisam prilazila psima, gurala im ruke u facu, pokušavala ih maziti ili nešto, ali bili su nesocijalizirani i odgojeni da budu agresivni, i desilo se.

    sama sam radila na pobjeđivanju svog straha i dovela sam se do točke u kojoj funkcioniram i nisam paralizirana čim vidim psa koji ide u mom smjeru. ne mislim da mi je netko prenio fobiju svojim ponašanjem, svi u obitelji volimo životinje jako, mislim da sam se s njom rodila kao što se ljudi rode sa strahom od zmija. zmija se recimo nikad nisam bojala.

    postoje psi s kojima sam na prvu super, ja ih zovem "predvidljivi", odnosno psi čije ponašanje čitam vrlo brzo i doživljavam njihovu energiju i znatiželju pozitivno. kad se upoznamo, možemo se češkati i igrati i pričati, i ja sam s tim skroz ok, veseli me, nema ni straha ni nelagode. i dalje ne volim da skaču po meni, ali sam postigla što mi je nekad bilo nezamislivo, da se više ne bojim fino odgojenih pasa :D

    psi koji i dalje u meni bude strah su psi koji imaju tu neku čudnu, nervoznu energiju i čije ponašanje ja osobno ne mogu pročitati. mislim da su i sami zbunjeni. nije mi ugodno vidjeti psa koji ne sluša vlasnika, a ovaj nešto histerično viče za njim. ne volim da se strani psi sjure na mene, skaču na mene, laju mi u facu. nema tu racionalnosti, ja u takvim situacijama ne razmišljam, samo se sledim, pretrnem od straha (iako ne znam čega se zapravo bojim). to mogu biti veliki psi ili mali neurotični terijeri, ne diskriminiram :D

    mogu li zamisliti da imam psa? zapravo mogu. ukoliko bi uz mene psa odgajao netko tko ekšli zna što radi. više bi me brinuli nesocijalizirani psi nemarnih vlasnika u parku. kako se ti snalaziš s vlasnicima koji svojim psima dopuštaju sve na račun slatkoće ili veličine?

    OdgovoriIzbriši
  5. U skoro svim slučajevima za koje znam, djeca se boje psa jer se i majka boji psa, ili se ponekad i ne boji kad je sama, ali kada je sa djecom prepadne se i strah prenese na njih. Djeca većinom kopiraju ponašanje odraslih, ne mora to nužno biti majka ili otac, ali obično roditelji imaju najveći autoritet. No, dijete se može i prepasti psa i ako vidi da bilo tko u njegovoj okolici panično reagira. Nikako nisam za to da se potencira strah, mislim da je to dugoročno jako loše, ali isto tako nisam pobornih onih ljudi koji moraju svakoga psa pomaziti i dirnuti i bez da pitaju vlasnika...

    Baš sam neki dan gledala kako je neki pas skoro ugrizao čovjeka koji ga je bez ikakvoga upozorenja išao pomaziti (pas je sjedio sa vlasnikom na kavi i taj mu je čovjek tek tako prišao i krenuo rukom prema njušci). Mislim da ga je pas namjerno malo poplašio i da bi ga ugrizao da je htio. Vlasnik nije ni vidio što se dogodilo jer je čitao novine ( a pas je bio na uzici). Zapravo mislim da bi s obzirom na broj pasa u gradovima bilo dobro da postoji nekakav obavezni tečaj za sve ljude, da im je objasne neke stvari, isto kao upozorenja u prometu. Npr. ne dirati tuđega psa bez pitanja, ne dizati uzbunu i paničariti čim se vidi pas, ne trčati oko psa ili izazivati ga itd...neke osnove pseće psihologije su nešto što bi svi trebali znati.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. ...da nadodam... Treba razumijeti i te ljude/majke koje se boje pasa jer su vjerojatno imale neko loše iskustvo. Možda bi bilo dobro uvesti neka pravila i za vlasnike pasa i za one ostale, možda smiješno zvuči, ali nešto kao pravilo desne strane (ne u doslovnom smislu neko da se nauče neka pravila) bi možda moglo biti i korisno:).

      Izbriši
    2. Naravno, obje strane imaju priču, i treba biti svjestan da svi mi dolazimo s nekim bagažom otprije.
      Zato je potrebno imati razumijevanja i za pse i za ljude, jer mislim da s unaprijed postavljenim stavom da nismo svi isti, smanjujemo šansu da nešto pođe krivo.

      Izbriši

}, 10);