petak, 11. kolovoza 2017.

Projekt od godinu dana./ One year project


U ciklusima prolazim kroz nezadovoljstvo zbog imanja i kupovanja toliko stvari koje se danas smatraju "normalnima" za imati, i količinom novaca koje odlaze zbog kupovine novih stvari.
Par puta sam si samozabranila kupovinu nove odjeće i trajalo bi mjesec, dva, i znam da se može (da ja mogu).

No, nije samo garderoba u pitanju. Sve češće se osjećam zagušenom svim stvarima, jer toga je toliko puno. S jedne strane, blagoslov je imati, i moći si priuštiti svašta, ali to je daleko od zadovoljavanja potreba i još malo povrh.

S vremenom se svi segmenti kućanstva i života pune stvarima, od kuhinje i posuđa i nekih uređaja, preko knjiga i skripti i časopisa, i obuće, i nakita, i lakova za nokte, do sto onih stvari kojih se ne mogu riješiti jer bi mogle jednom zatrebati. Zvuči li vam ovo poznato?

Moj stan nije velik i imanje većeg stana bi sigurno pomoglo, no pitanje je koliko bi mi trebalo da taj novi prazan prostor popunim.
Kuća mog oca je podosta veća od mog stana, i znate šta? krcata je stvarima. Svaki put kad prođem kroz tu kuću i pobacam masu nepotrebnih stvari, kao da se kroz mjesec dana nove nakote.

Postalo mi je normalno, prihvatljivo, uobičajeno da si kupim nešto ako je na sniženju, pogotovo nosive stvari kojih treba više, na primjer majice kratkih rukava. No, to zna dovesti do toga da kupim i svašta nešto drugo, i za ovaj trenutak i za neku budućnost.  Ja ne kupujem nekvalitetne materijale i meni to sve traje, i samo raste broj stvari oko mene.

Postalo je normalno da ljudi pitaju što sam kupila ako kažem da sam prošla kroz šoping centar, i kako to da nisam ništa, ako nisam (a najčešće nisam). Postalo je uobičajeno da se ljudi "počaste" ako je rođendan, povišica, rasprodaja, ako su s nekim u pratnji dok netko kupuje.

Sve je to u redu, ali moji ormari ni moj novčanik nisu bezgranično duboki.
U zadnje vrijeme dosta čitam minimalističke blogove, uglavnom američke. I mada je njihov svijet podosta drugačiji, od većeg prostora (koji oni smatraju malim) do većeg priljeva novca, ipak se od njih može dosta naučiti.

Za početak, osvijestila sam koliko mi para iscuri a da nisam baš svjesna, i kako mi te nove stvari stoje u životu i rade mi gužvu u stanu i u glavi.
Ovaj post mi je zazvonio jako u meni.

Odlučila sam napraviti projekt. Godina dana bez kupovine.
Naravno da ću kupovati hranu i sve potrebne stvari i plaćati račune.
Godinu dana, do kolovoza 2018. neću kupovati išta što mi nije potrebno, od odjeće, obuće do dekorativne kozmetike. Knjige ionako ne kupujem već godinama. Imam dovoljno svega.
Napravit ću popis što će biti dozvoljeno kupiti kroz nadolazeće mjesece i to je biti dopušteno.
Ostalo sve- imam i imam dovoljno.

Plan je da kroz godinu dana iznosim neke stvari i riješim ih se bez grižnje savjesti, da iznosim sve što imam i da trošim manje.
Plan je, također, da ovdje pratim razvoj svog projekta. Osim nekupovine novih stvari, radit ću na tome da se riješim masu toga što nikako nemam srca baciti, što mi stvara emotivni i stvarni otpad.
Plan je da se za godinu dana osjećam bolje, s manje stvari i više novaca na računu.
Ne vidim se kao minimalist s 5 majica i dvoje hlača, i 2 šalice i 2 tanjura, ali mislim da se može i s manje stvari nego ih trenutno posjedujem.

Plan je postati svjesnija svega što posjedujem i da koristim to i uživam u tome više, i da ne unosim još više stari u svoj život samo zato jer mogu i jer je dostupno.
Plan je postati ovdje postove kako napredujem i kako to izgleda u stvarnosti.



*************************************************
In cycles of time, I loose the satisfaction of having too much stuff and clothes, and too often I feel as if all these things are chocking me.
I tried a shopping ban for a few months, a few times, and  managed not to buy anything.

But, it is not only the clothes, it is everything in the house. Although I keep going through my stuff and remove things I don't need or use, still there is a lot of stuff that keeps growing in my flat.
In the kitchen, in the drawers, so many things I keep just in case I'll need it maybe in the future, or I hope I'll get into some clothes. Let's not forget how much money does this all cost.
Does this sound familiar?

On one hand, it is a blessing being able to have and purchase so many things. On the other, however, having things doesn't make me so much happier, and the quantity of the stuff doesn't meet quality of my life.

Lately I've been reading many minimalist blogs and websites. I could never see myself as a person living with two shirts and a pair of jeans and capsule wardrobes are not meant for me.
I also don't thrive to live with only 2 plates and two cups.
But there is a big zone between minimalists and my current situation, and I think I can do better.
This post resonated with me, and after some thinking, I've decided to go a year without shopping.

Of course, I will buy food and things that are necessary to me, but I have more then enough to live on my stash for 12 months.
In the meantime, I plan to wear out a part of the clothes and get rid of it. The project includes wardrobe, shoes, cosmetics. I've stopped buying books years ago and use the library.

The plan is to write here my journey, with ups and potential downs.
The plan is to enjoy more things I already own, and become more aware of all marketing messages, hidden in commercials and everywhere around me.
The plan is, also, to get rid of emotional, digital and materialistic trash I carry with me, buried under stuff I actually don't use or don't need, but seem to still hold on to.
It has started with the beginning of August and will end in a year, August 2018.



21 komentar :

  1. Sretno s projektom! I jedva čekam postove o napretku. :)

    Nego, kako otac reagira na "bacanje" stvari (oprosti ako sam pogrešno shvatila, napisala si da se nove stvari stalno pojavljuju pa pretpostavljam da otac živi tamo)? Pitam jer mi "ratujemo" sa suprugovim djedom i bakom (ne znam jel sam to spomenula na blogu, uglavnom u istom su dvorištu dvije kuće, djed i baka žive u jednoj, a mi u drugoj, tj. u procesu je renovacije). Oni sve čuvaju, ali ono sveeee i ništa ne daju baciti (tako u dvorištu imamo dvije potrgane škrinje za koje se valjda nadaju da će magično proraditi, a u slučaju napada kemijskim oružjem imamo i zaštitno odijelo i gas masku, lol). To je samo vrh sante. Čas mi je ovo smiješno, a čas se osjećam toliko zagušenom od hrpe stvari.

    Nekad mi baš fali naš stančić u ZG-u, tako da mislim da ti veći stan definitivno ne bi pomogao oko hrpetine stvari. :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Mislim da je to boljka svih starijih ljudi. I moj stric ima staru kuću s okućnicom u kojoj drži gomilu starih stvari koje više ne koristi ili mu je netko dao ili je našao... za ako ikad zatreba. Tamo se moglo naći ko što se kaže od igle do lokomotive. Ne bi se toga bio odvojio nikako. Iako je to sve izgledalo strašno, kao neko odlagalište sekundarnih sirovina. Uglavnom, riješili smo to tako što smo mu rekli da većinu tih stvari može prodati "u staro željezo". Tako je on zadovoljan što je skupljao stvari i sad je na tome zaradio, a mi što se riješio smeća. Mislim da je cijena nešto kao 1kg/1 kn tako da baš moraš očistiti cijelo dvorište za nekoliko stotina kuna, ali njima to puno znači, a ti se riješiš smeća.

      Izbriši
    2. U toj kući ima stvari koje su spremljene tamo prije nekoliko desetjeća, i nitko ih zapravo nije uzeo i pregledao što je za zadržati a što nije. Ja znam uloviti vremena i proći kroz dio kuće, sto čuda nađem koje su i mom ocu za baciti, i čim ja bacim, nenek nove stvari nađu mjesto baš tamo (jer su se dotad gužvale u drugom dijelu kuće).

      Super mi je to sa čuvanjem apsolutno svega, potpuno se prepoznajem u situaciji :D
      Ne diram ništa bez pitanja, da je po mom, pola stvari bi letilo, ali uspijem ga nagovoriti na dio stvari, i to ispadne konkretna količina na kraju.
      Osim toga, ja sam za vrijeme srednje škole i faxa tamo ostavljala knjige, bilježnice i skripte, i zaboravila na to. Ovo ljeto sam krenula u radnu akciju, i samo vozila papir do papirnog kontejnera. Što je najbolje, odvezla sam par vreća papira, i tek sad bih još pola pobacala.

      Prije par godina poplava je došla do kuće i bacali smo sve poplaveljene stvari, pa sam ja krenula i s nepoplavljenim stvarima i riješili smo masu toga.
      Koji divan osjećaj nakon toga, kuća oslobođena brda nepotrebnih stvari, a sve u nekim mali škarniclima i vrećicama za "svaki slučaj". Mi s Balkana zaista pokrivamo sve slučaje, osim slučaja nenakrcane kuće :D

      Izbriši
    3. Ah, dobro da ni ja, a ni suprug baš nismo takvi. Nemamo problema sa svojim stvarima (makar uvijek ima mjesta za napredak), ali se eto mučimo s tuđima.

      Zimzeleni cvijet, znamo mi za staro željezo i ostale sirovine. ☺ Tu se tim poslom većinom bave Romi. Baš je nedavno jedan došao; pita imamo li starih škrinja. Deda viče da nemamo, a iza njega dvije. 😂 Čovjek u čudu gledao. 😂😂

      Srećom, djed je jako pedantan pa nam je dvorište uredno i ne izgleda kao da je bomba pala. On je od onih što vole organizirati i potrebno i nepotrebno.

      Izbriši
  2. I ja jedva čekam nove postove :))
    Život u podstanarstvu i seljenje u prosjeku jednom godišnje u posljednjih 15 godina naučilo me donekle racionaliziranju stvari koje nosim sa sobom. Dok nismo kupili svoj stan (ne onaj u Puli, nego ovaj u VG) stvari od kojih se nisam iz nekog razloga mogla odvojiti gomilala sam na bakinom tavanu, a kasnije na tavanu ex stana. To su bile stvari uz koje sam na neki način bila emotivno vezana i nisu mi trebale u svakodnevnom životu. Kada smo kupili stan u VG odlučili smo sve stvari imati na jednome mjestu. Nemoj past na dupe, ali bio je jedan cijeli dostavni kombi (sitnica, uspomena, a ne namještaja i uporabnih predmeta). Pošto sam bila trudna i nije bilo vremena za čišćenje jer je kupac stana u puli htio odmah useliti M je sve stvari pokupio i dovezao u VG. Sjećam se da je bilo 22 sata kada je sve donio na 7. kat (liftom) i ja sam ležeći na kauču jer se nisam mogla pomaknuti samo govorila, ovo puštaj, ovo bacaj. I onda je M. od onog puštaj... rekao bez ovog možeš, bez ovog si mogla... Uglavnom, od cijelog dostavnog kombija pustili smo možda 2 vrećice stvari. Neke stvari sam slikala i na taj način sačuvala za uspomenu.
    Kada sam se konačno oporavila i našla vremena da očistim stan, nekih 6 mj. nakon useljenja, odlučila sam se riješiti svih nepotrebnih stvari. Razdvojila sam na: baciti, prodati/pokloniti, pustiti. Stvari koje sam odlučila prodati nalaze se na jednoj polici i dala sam si rok do jeseni da ih se riješim. Sada stvarno u stan ne uđe ni jedna stvar viška. S malim djetetom je nešto teže jer stalno nešto dobiva ili mu se kupuje, ali i to sam riješila tako da čim nešto dobije stavim na policu za ubuduće ili za prodaju ako je premalo. Sve je na svom mjestu i super funkcionira, a ja se osjećam puno bolje jer znam što imam i čemu što služi.
    Inače, kad god bi selili u novi stan uvijek bi dosta toga pobacali ili poklonili, ali s druge strane opet smo morali kupiti nešto drugo što nismo imali u novom stanu pa je opet za godinu dana bilo viška stvari. Nikada nisam bila od onih koji čuvaju stvari koje će im možda trebati. Ili ih koristim ili ne. Najčešće te stvari „ako zatrebaju“ kad nam zatrebaju ili ih ne možemo naći ili se ne sjetimo da ih uopće imamo. Odjeću isto nikada nisam skupljala i gomilala jer uvijek kupujem samo kad mi nešto treba i to nosim dok ne iznosim pa onda bez grižnje savjesti bacim.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Ja sam svjesna da sam emocionalno vezana za masu stvari. Puno toga je naslijeđe i/ili dar dragih ljudi. Dobra stvar je da svako toliko treba proći kroz te stvari i vidjeti je li se osjećaj promijneio, i često se promijeni.

      Jedan dostavni kombi sitnica je ogromna stvar! I mislim da nisi svjestan (većina nije) koliko toga ima, sve dok ne skupiš na mjesto i vidiš koliko to prostora zauzima, koliko prašine skuplja, koliki je često emocionalni teret u pitanju.

      Meni je ovo zaista izazov, ne čini mi se neizvedivo jer i druge segmente života držim organizirano i nije da nemam volje, ali pitanje je što će sve isplivati. Vidjet ćemo ;)

      Izbriši
  3. Sretno s putovanjem!
    Ja već (tek) dvije godine pratim minimalističke blogove i yt kanale i pokušavam uvesti promjene u svom životu. Guše me stvari. Mrzim ući u stan koji je prenatrpan stvarima koje ne koristim ili ih tako rijetko koristim da mi zapravo i ne trebaju. Dok sam odrastala, podrazumijevalo se da bez beda odeš kod susjeda posuditi nešto ako ti treba, dok su danas stvari drugačije. Toliki je protok jeftine kineske robe da je postalo normalno kupit, a ne posudit.
    Počela sam s robom. Project 333 mi je puno pomogao. Izbacila sam robu koju sam možda jednom obukla, nešto što više nisam mogla obući i nešto što sam čuvala u ormaru jer, eto, puno sam platila. Početak je bio težak, al onda postaje sve lakše i lakše. I tako je oslobađajuće!
    Jako me zanima kako će ti proći godina i što ćeš sve naučiti po putu. Sretno!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala!
      Slažem se s tobom, pad cijena i pad kvalitete doveo je do toga da kupimo i nije bed ako se skrši, uzet ćemo drugi( a prvi imati doma za svaki slučaj :) ) i manje se posuđuje, da.

      Već dvije godine radiš na tome? Kako ti je bilo na početku? Jel ti sad, s vremenskim odmakom, žao nekih stvari koje si izbacila?

      Izbriši
    2. Ne mogu se sjetiti da mi išta fali od stvari kojih sam se rješila. U početku je bilo teško jer sam imala groznu grižnju savjesti, pogotovo kad bi nekome rekla što mislim učiniti. Pa bi često bilo žuganje od strane ukućana da zašto nešto bacam, da kako ne shvaćam da će mi to biti potrebno, da su to darovi od nekoga i slično. Vrhunac je bio kad mi je mama rekla da ne bacam dječju robicu, da će ona to čuvat u svom stanu. Zavidim ti što živiš sama.
      Sada sam puno sigurnija u svoje odluke i znam što želim imati u svom okruženju, a što ne. Puno mi je lakše rješit se nekih stvari. Najdraže mi je kad ih poklonim nekome i one nađu novi dom.

      Izbriši
    3. Da, vjerujem da okolina neće uvijek blagonaklono gledati na to. Nekad je bolje ne objašnjavat planove.

      Izbriši
  4. Jao baš me razveselio ovaj post i tvoj projekt! Upravo čitam Čarolija pospremanja koja će vam promijeniti život od Marie Kondo, a uzela sam je iz tog općenitog problema seljenje, previše stvari, natrpan životni prostor, stvari kao da mi same izlaze iz ormara i prkose kao zločesta djeca! Ne želim ti ukrati ni ideju, ni čaroliju ni slavu koju ćeš steći nakon godine dana ovog super projekta i ove super ideje ;) , ali tako bih ti se rado pridružila u ovome! :) Stavrno ima neke slobode u tome kada ništa ne kupuješ. Na faxu mi je bilo tako, sjećam se da je jedna godina bila posebno krizna i jednostavna, da sam imala budžet od 1000kn koje su trebale pokriti domsku stanarinu, prehranu, skripte, kopiranje, ...baš mi je to bila super godina. Toliko slobodnog vremena i sloboda od gledanja izloga pa čak ako mi se nešto i svidjelo znala sam da si to nešto ne mogu priuštit.Super je bilo! :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala ti puno!
      Ne vidim baš neku slavu a nije mi to ni cilj, jer nije moja originalna ideja.
      Slobodno mi se pridruži, već je nekoliko cura na fb reklo da isto razmišljaju da se pridruže.

      Marie Kondo ima dobre savjete oko pospremanja stvari, gledala sam njene yt filmiće.

      Izbriši
  5. Ja sam na no buy- u od maja :) Kupila sam par patika za trcanje i kupaci kostim i toliko..Na stranu gomilanje stvari, novac planiran za kupovinu isao je u fond "putovanja" pa za neki dan krstarimm po Grckoj :D

    OdgovoriIzbriši
  6. Sa zanimanjem cu pratiti tvoje postove o ovoj temi.
    I ja sam zadnjih godinu-dvije sve veca pristalica manje stvari. Puno stvari me zamara i gusi.
    Pokusavam da svedem stvari na neki broj/kolicinu koja me nece zamarati. Kupujem manje nego prije (iaoko bi moglo jos manje :-)), rasciscavam ormare i poklanjam, prodajem, bacam stvari koje ne koristim. Jos sam daleko od nekog svog ideala, ali idem polako....pa kad stignem :-)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Slažem se, polako.
      Baš mi je drago pročitati da ima još ljudi koji slično gledaju na problem.

      Izbriši
  7. Odličan projekt! Ja nemam tih problema, samo bacam xD Kupim stvari samo ako mi nešto zbilja treba, ne volim gomilati a obožavam organizirati pa svako malo neš leti van :D Upravo sam danas muža natjerala da provrti svu svoju odjeću (koje ima više neg ja xD) i da pobaca što ne nosi ili mu je veliko. Ništa bolje od feelinga kad se sve decluttera i organizira i svaka stvar ima svoje mjesto i svrhu :)

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. I da, da napomenem, oni moji doma imaju ogromnu kuću i nikad nemaju mjesta za išta jer su pretrpani stvarima a ja ispala potpuno drugačija :D također su baka i djed bili taj tip - nedo bog išta baciti, ja sad bacam za zadnje tri generacije xD

      Izbriši
  8. Joj pa da, ti sve držiš pod kontrolom ;)
    Sve više cijenim neskupljanje stvari. Ali i sama kažeš, to su generacije prije baš naučile, treba sve to sad urediti. :)

    OdgovoriIzbriši
  9. Super tekst i ambiciozan projekt! Ja sam nedavno renovirala stan pa sam osvijestila koliko stvari imam. Najviše su me mučili pokloni, jer su, eto, dobiveni pa kao kako ću baciti; čestitke i razglednice. Sad sam to već smanjila, ali trebala bih i dalje, jer je mali stan (i da, slažem se s onim- koliko god bio velik, može se napuniti stvarima :D ) .Čuvate li vi razglednice i čestitke i kako? Također, dio stvari sam "zaboravila" kod staraca prilikom selidbe. Dok ssam bila bez većine svojih stvari tijekom renovacije, shvatila sam a mi očito i ne trebaju jer sam uspješno funkcionirala bez njih pa se nadam da ću ih se uspješno riješiti za svagda :D pozzz

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala!
      Razglednice, čestitke i slične stvari sam pobacala prije par godina, ostavila sam samo par.
      I ja imam sličan problem s poklonima ;)

      Izbriši

}, 10);