četvrtak, 28. rujna 2017.

Projekt, rujan. / One year project, September.

Ovaj rujan prolazi baš brzo.
Mogla bih vam sad pričati kako se poplavljen stan ne može sanirati jer se čeka izlazak predstavnika osiguranja na teren, a predstavnik stambeno komunalnog je bio na uvidu prije tjedan dana i ništa od tada nije napravio, a osim što ništa nije napravio, svakome od nas govori drugo, i druge stvari piše u mailovima.
Dođe mi da uzmem taj parket koji se digao od poplave i pun je vode, i zaguram nekome u glavu. Ili bilo kamo drugdje.


Ok, sad sam bolje :)
Što se tiče projekta nekupovanja, prolazi drugi mjesec da ne kupujem. Kupila sam jednu stvar, koja je bila plan otprije: tanju zimsku kapu, jer sam dvije takve pogubila, a trebam nešto za šetnje Čike da mi pokrije cijelu glavu, jer sinusi valjda idu do plećki, a postaje sve hladnije i pitanje je dana kad će kape postati obaveza.
Osim kape, nisam ništa kupila kroz kolovoz i rujan.

U međuvremenu, prolazim kroz stan i kuću i rješavam se stvari. Ne bi vjerovali (ok, možda biste i vjerovali) čega sve nema po skrivenim kutcima. Potrgane putne torbe, torbe kojima cif više ne radi i popravak bi koštao više od torbe, potrgani kišobrani, potrgani lusteri. Skripte koje nikom više neće nešto značiti.

Dogovorila sam se s knjižnicom da im složim popis, i probat ću im donirati dio knjiga koje zaista nemaju smisla više u mom životu.
Prošla sam kroz zimsku garderobu, i darovala prijateljicama dio, jer sve su to super očuvane, a neke i rijetko nošene stvari.

Što se tiče nekupovanja i dijeljenja odjeće, otkad sam odlučila da ne kupujem više, odjeća mi se slijeva u život kroz drugi kanal: darivanjem. Imam tetu koja ima divne stvari, garderobu i torbe koje sve imaju preko 40 godina, ona to ne nosi, i onda svako toliko prođe kroz ormar i da mi nešto.
U zadnjem darivanju dobila sam tamnoplavu lakiranu kožnu clutch torbu, cvjetnu ljetnu haljinu, i ručno pletenu dugu crnu vestu.

Prošla sam kroz neke dućane par puta u ova dva mjeseca. Ne znam je li do nove odjeće ili do čega, ali većina dućana mi smrdi, ona neugodni miris umjestnih materijala, što me dovoljno smetalo da se okrenem i izađem. Par stvari sam uzela u ruke i prepipala i vratila na vješalicu.
Za sada, nemam nekakvih problema s nekupovanjem.

Sad kako je poplava prošla kroz stan, pa sam privremeno iselila svu garderobu da ne povuče vlagu, razmišljam da se riješim i jednog dijela koji je onako, meh.

Ono što me prije opuštalo, vidim da sad uopće ne razmišljam u smjeru šetanja po dućanima da se iskopčam od teškog dana. Nalazim druge načine da se ispraznim od napornih dana.
Imam dojam da bih mogla ovako dvije godine :)







This month is going quit fast.
I could've tell you now how my flat was flooded more then a week ago, and still renovation hasn't started yet, because we're waiting for the insurance people to come by and see the damage, and they're not coming..because they're not in a hurry. I could also tell you a word or two about the guy who is responsible for our building and who's job is to make sure insurance people come as fast as possible, and he doesn't do his job, because it is a job in a town company and he doesn't give a damn.

Well, I feel better now :)
My shopping ban is going through the second month, and I really can't say it's been difficult. It wasn't.
I have bought one thing: a winter cap, because I lost two caps last winter, and I need winter caps for dog walks, and my sinuses thoroughly covered.

Besides that, I haven't purchased anything else in August and September.
I'm doing a lot going through my stuff and removing everything with expired function.

Broken travel bags. Broken bags. Scripta way back from my college days.
I've contacted the local library and will list all the books I no long plan to keep, and proceed them to the library.

I've gone through my winter clothes and gave a part of the wardrobe, that was practically not worn, to my friends, whom I forward wardrobe, and they do it, too.

I found so many unnecessary things, and have tossed them into trash.

Since I stopped with shopping, another channel opened. I have an old aunt, who's style I like, and she's been giving me her wardrobe lately. These are beautiful dresses and purses, older then I am.
It looks like I won't be without clothes, no mater how long I pursue my shopping ban.
The one in the picture is a dark blue leather clutch and a flowery summer dress, couldn't decide which one I like more.

In the meantime, I did go to the stores a few times. I didn't find anything interesting, I took a few articles in my hands and thought about whether I need them or not, and it was "not".
But more important thing was the smell in the stores. I don't know if this is the smell of the new wardrobe or it smelled like that all the time, but it is an unpleasant smell of plastic that gives me headache, so I left.
And I don't feel good about my countless walks through malls any more. I have no urge going just for the window shopping. I've found some other ways to calm down and clear my mind.

It feels like I could do this for two years :)

Broj komentara: 6 :

  1. Moja mama imala je takvu tetku. Bila je novinarka, proputovala pola svijeta i pod stare dane nije imala djece pa je živjela u stanu prepunom odjeće, obuće i stvari sakupljenih po raznim stranama svijeta. S vremena na vrijeme napravila bi čistku i strpala stvari u vrećice i pozvala mamu da dođe po to. Bila su to vremena kad je sve dobro došlo, a i nije bilo u redu bilo što odbijati pa smo se (mama,tata, sestra i ja) smo s natrpanim autom vozili tako s vremena na vrijeme do Maribora i natrag u Istru od jutra do sutra po starim cestama. Jedne od najljepših uspomena bile su mi baš kada smo sutradan, nakon što bi se odmorili, pregledavali sve te stvari. Bilo je tamo svega... od soljenki i cjedila, preko plastičnog cvijeća i keramičkih figurica pa do balskih haljina i nakita. Čarolija samo takva, nas naviklih na jednoličnu socijalističku robu (moja sestra je tada nosila kutu u školu, a pola sela bilo je odjeveno u iste poljoprivredne tamnoplave hlače i jaknicu). Iako pomno čuvana, većina odjeće je završila za vrijeme rata u Crvenom križu, a stvarčice su poslužile nama curicama za igru :) Eto, kakve sve emocije probudi jedna torbica.

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Nadam se da te nisam rastužila pričom. Meni znače stvari, odjeća i dodaci uključeni, koji imaju neku povijest ili priču.mogu samo zamisliti što je sve ta torbica prošla, ili haljina, ili bilo što, što mi je proslijeđeno. Za ovu torbu znam da je sašivena na njen zahtjev, po njenim idejama.
      Ta, i još jedna tamnosmeđa, koja čeka transfer :)

      Izbriši
    2. Nije rastužila, dapače, lijepe uspomene :)

      Izbriši
  2. Bravo Zubo na još jednom uspješnom mjesecu! Vjerujem da je oslobađajuće! Na sreću, ja stvarno dobijem jako puno odjeće od tako da si kupujem samo veš i čarape, mali isto skoro sve dobije tako da njemu rijetko kad nešto kupim, a muž ionako obnavlja garderobu jednom u 5 godina! :) Mogla bi i ja početi pratiti potrošnju, tj. bilježit kad si nešto kupim, baš me zanima na godišnjem nivou koliko je to! Inspiracija si! Pratim napredak i dalje! Žao mi je zbog poplave, držim palčeve da što prije to riješite!

    OdgovoriIzbriši
    Odgovori
    1. Hvala!
      Praćenje potrošnje mene je scimalo već prije par godina, kad sam bilježila svaki promet.
      Onda sam prestala s time, nisam mogla gledati više u taj excel :D

      Izbriši
    2. Uf to ni ja ne bi mogla, nisam dovoljno disciplinirana!

      Izbriši

}, 10);